Naslovnica
Upišite pojam ili ga odaberite među tagovima:
Računalo, Barbari, Povijesni izvori, Romanika, Crta (lenta) vremena, Knjižnica, Mjesec, Pučki tribuni, Ledenjački reljef, Ekvator, Inkvizicija, Koncentracijski logor, Krški reljef, Pismo, Litosferne ploče, Grčki gradovi, Jugo, Sparta, Predromanika, Plebejci, Rimska vojska, Krapinski pračovjek, Građa zemlje, Arapska kultura, Mjerilo, Civilizacija, Feudalna davanja, Arhiva, Gotika, Povijest, Geološka doba, Prvi svjetski rat, Legenda, Delta, Suverenitet, Ban, Benediktinci, Kršćanski simboli, Tlak zraka, Meridijani i paralele,
Vrati me korak natragSretna škola - početna stranica
Rimska mitologija
 
U najranijoj rimskoj religiji nema mitologije, a religija se, koliko je poznato, sastojala u štovanju duhovnih snaga s ograničenim ili specijaliziranim funkcijama. Neka svjedočanstva potječu iz kasnog razdoblja jer su proučavatelji starina oživjeli sjećanje na kultno obožavanje, ali se ona odnose na mnogo raniju vjersku praksu.

Neki rani Rimski obiteljski bogovi bili su, čini se, istog porijekla: Ceres (creare - stvaranje), bila je sila koja pokreće rast žita, Flora je cvjetno božanstvo, Saturn je povezan sa sjajem, Neptun vjerojatno s navodnjavanjem. Ta su božanska bića izvorno bespolna. Pastirsko božanstvo Pales ili Pares, spominje se bilo u muškom, bilo u ženskom rodu. Venera je božanstvo vrta prije nego što se poistovjetila s Afroditom, grčkom božicom ljepote. Sve te duhovne sile sa svojim ograničenim funkcijama nemaju osobnosti niti lika, isto tako nemaju međusobnih odnosa, pa niti mitologije. Karakteristično je za rimske mitove, za razliku od onih preuzetih iz Grčke, da se odnose na povijesne događaje, uključujući porijeklo grada i rimski narod. 
 
 
Osnivači Rima bili su Romul i Rem, Marsovi blizanci, koje je dojila vučica. Romul, čije ime znači «rimski», usmrtio je svog brata i postao prvim vladarem i zakonodavcem Rima. Pripovjedalo se da je na tajanstven način nestao sa zemlje i postao bog pod imenom Kvirina.

Još jedan važni mit u Rimskoj mitologiji, iako povezan i inspiriran grčkim mitom, ep je koji govori o vremenu prije nastanka Rima i njegovom osnivanju a spjevao ga je Rimski pisan Vergilije. Pripovjest govori o Enejinu bijegu iz Troje i njegovu putovanju u Italiju, te osnivanju gradova koji će biti ključni u kasnijem osnivanju Rima.
 
Bogovi iz Grčke
 
Rimljani su svoje bogove i božice preuzeli od Grka koji su se smjestili nedaleko od Rima, u Napuljskom zaljevu. Prihvatili su velika grčka božanstva i dali im Rimska imena. Svi grčki bogovi osim Jupitera imaju tragove mitologije koja bi ih vezala za njihove grčke istovjetnike. Jupiter veliki je indoevropski bog neba i javio se u Italiji nezavisno. Dok je njegova družica Junona, božanstvo plodnosti i rasta u žena izjednačena s Herom. Minerva, etruščanska zaštitnica zanata, preuzeta je od Atene Palade. Mars je bog rata, ali je u rano doba povezan s ratarstvom i vjerojatno je bio znamen oluje, samo je njegovo poistovjećivanje s Aresom stavilo u prvi plan njegovo ratničko obilježje. Merkur je bio numen prometa, Vulcan vulkana, a Dijana je bila duh šuma. Grčki Apolon javio se u Rimu preko Etruščana ali nije bio od velika značenja sve do vremena cara Augusta. Bog Saturn bio je poistovjećivan s Kronom, bogom starih vremena prije Zeusa. Rimski su bogovi sa svojim novim identitetima preuzeli sve od svojih grčkih pandana. Velika većina mitova što su ih Rimljani pripovijedali o svojim bogovima I božicama bili su naprosto preuzeti od Grka. No, Rimljani su također, prilagođavali grčku mitologiju vlastitim ciljevima i na taj način mijenjali mitove. 
 

Metamorfoze

Rimljani su imali izuzetnih pripovjedača. Osim Vergilija, među svima njima, najčitaniju riznicu grčkih mitova na latinskome dao je Ovidije (43.g.pr.n.e. – 17 g.n.e.). Najveće djelo na tom polju jesu Metamorfoze, djelo u kojem je Ovidije ispripovjedio 50 dugih i 200 kratkih pripovijesti, povezanih tanahnom niti savršeno uklopljenih preobrazbi. Njegov se najveći dar sastoji u raznolikosti pripovijedanja, radnje i opisa. Izvanredne pripovijesti o bogu Jupiteru njegovo su djelo. Pripovijest o Jupiteru koji svoju ljubavnicu Io preobražava u pokušaju da razočara Junonu, o Jupiteru koji otimlje Europu u obliku bika, o nimfi Dafne koja se preobražava u lovorovo stablo kako bi izbjegla Apolonovoj ljubavi i o Jupiterovoj ljubavi za Kalistu. Druge pripovijesti govore o osvetoljubivosti bogova a mnoge druge opisuju ljubav među ljudima. Ovidije se zanimao i bio je osjetljiv za psihologiju neprirodne ljubavi, sestre prema bratu, ili kćerke prema ocu.

Među njima je i poznata pripovijest o Narcisu koji se ubio zbog neuzvraćene ljubavi svoga vlastitog odraza u vodi. Poznate su i pripovijesti o Ifis, djevojku zaljubljenu u drugu ženu, koju su bogovi preobrazili u muškarca. Pigmalion, poznati ženomrzac, koji se zaljubio u kip koji je sam stvorio, pa se Venera smilovala na njega i oživjela statuu u lik prekrasne Galateje. U cijelosti je riječ o raskošnu, baroknom, često duhovitom, ponekad grotesknom, bujnom, retoričkom, savršeno organiziranom djelu.
 
Među najizuzetnijim pripovijetkama jest priča o siromašnom paru Filemonu i Baukidi. Jupiter i Merkur, preobučeni u putnike, putovali su brdovitom Frigijom u Maloj Aziji. Dva su boga tražila neko mjesto da otpočinu, ali su sve kuće do kojih bi došli bile zakračunate i zasunute. Nitko ih nije želio primiti na konak.

Najposlije su stigli do skromne kolibe Filemona i Baukide, dvoje staraca koji su tu sretno živjeli od svoje mladosti. Filemon i Baukida bijahu tako siromašni da su u kući imali tek najpriprostiju hranu, ali oni udvorno putnicima izraziše dobrodošlicu, okružiše ih svom mogućom udobnošću i ponudiše najboljim što im se u kući našlo.

Kad su zajedno sjeli za stol, svaki put kad bi natočili vino iz pehara on bi se sam od sebe ponovo napunio. Starci su se začuđeni divili i u strahopoštovanju odlučili zaklati gusku u čast gostiju. Bogovi tada objelodaniše tko su i rekoše dobrim starcima da ne treba zaklati gusku. Bogovi tako izazvaše poplavu koja je potopila sve kuće u kraju osim njihove kolibe koju su preobrazili u hram ukrašen mramorom. Tada Jupiter upita starce što bi željeli a starci su se nakon što se posavjetovaše odlučili za dvije stvari: da budu svećenici u hramu i da, kad bude za to došlo vrijeme i kad će morati umrijeti, da umru u istom trenutku. Jupiter im je želje ispunio i tako su Filemon i Baukida služili u hramu do kraja života, a kad je došao kraj, preobrazili su se u dva stabla koja I danas tamo rastu jedno pokraj drugoga. 

Kraljevi i država

Među Rimskim piscima ističe se Livije čije su rane knjige, riznica mitova koji su snažno dojmili mašte Rimljana i postali dijelom nasljedstva Europe. Predaja spominje sedam rimskih careva: Romul; Numa Pompilije koji je Rimu podario vjerske institucije a pritom ga je navodno savjetovala nimfa ili božica Egerija; Tul Hostilije; Anko Marcije; i tri Etruščana Tarkvinije Prisko, Servije Tulije i Tarkvinije Superbo.

Posljednji kralj bio je samovoljni militarist. Imao je tri sina: Tita, Aruna i Seksta te nećaka Junija koji je hinio da je glup samo da bi izbjegao ujakovu ljubomoru a poznat je pod imenom Brut. Dva starija brata i Brut bili su poslani na proročište u Delfe. Svojevoljno su upitali proročište tko će od njih vladati Rimom i bilo im je rečeno: «Mladići, najveći ugled u Rimu uživat će onaj koji među vama prvi svojoj majci dade poljubac». Dok su dva princa bacala ždrijeb da vide koji će po povratku prvi imati to premućstvo, Brut je hineći da šepa, pritisnuo usne na Majku zemlju.

Tada je Brut poveo vojsku i potjerao kralja i njegovu obitelj, uspostavivši republiku, na čijem su čelu kao konzuli bili Brut i Kolacije čiju je ženu, lijepu Lukreciju silovao Seksto, najmlađi Tarkvinijev sin. Brut tako dobiva naslov Liberatora.

Jedva osvojena sloboda kratko je potrajala. Vlastiti Brutovi sinovi otkriveni su gdje kuju zavjeru za povratak kralja Tarkvinija i otac ih nemilosrdno osudi na smrt. Tada su se Etruščanske snage digle protiv Rima. Ratovi su se nastavljali. Livije pripovijeda i dalje. Rimljani su izvojevali pobjedu nad Etruščanima kod jezera Regilus. Legenda govori kako su im pomogla dva tajanstvena jahača, koje se poistovjetilo s božanskim blizancima Kastorom i Poluksom.
  
Traganje za prošlošću

Tipično rimski mitovi nisu se u tolikoj mjeri odnosili na bogove i božice i na daleku prošlost, koliko su pripovjedali o ljudima u prošlosti i povijesnim događajima, što je Michael Grant nazvao «rimskim traganjem za prošlošću».

Počnimo s nastankom grada. Verzija pripovijesti koju je dao veliki rimski povjesničar Livije, koji je umro 17.g.n.e., je višeznačno patriotski mit. Vestalska djevica Reja Silvija bila je silovana i navodno je silovatelj bio bog Mars. Vestalske su djevice bile djevojke izabrane između 6 i 10 godine da bi 30 godina služile božici Vesti. Morale su ostati djevicama cijelo to vrijeme i svako bi se ogrješenje vrlo okrutno kažnjavalo jer bi ta vestalka bila živa zakopana. Djevice su se smjele udavati tek nakon što su trideset godina služile božici. Nesretna Reja Silvija rodila je blizance Romula i Rema. Blizanci su bili u košari izloženi smrti na rijeci Tiberu, ali košara je isplivala na obalu na mjestu gdje je raslo smokvino stablo, blizu spilje zvane Lupercal, mjesto vukova.

Djecu je pronašla vučica i napojila ih svojim mlijekom, a konačno ih je spasio pastir Faustul odnesavši ih svojoj ženi Aki Laurenciji da ih njeguje. Kad su dječaci odrasli, osnovali su novi grad, budući Rim, na mjestu na kojem su kao dojenčad bili spašeni od smrti. Međutim, posvađali su se i Romul je ubio Rema. Prema jednoj verziji pripovijetke, Rem se rugao Romulu jer je uspio skočiti preko nekoga poluizgrađenog zida. To je bio loš znamen, jer je to značilo da bi neprijatelj mogao učiniti isto. Romul je stoga ubio Rema i kazao: «Tako će stradati svatko tko bude prešao moje zidove!»

Romul tada utvrdi brežuljak Palatin, prinese bogovima žrtve i dade ljudima zakone. Povećao je broj stanovnika izgradivši svetište izbjeglicama na Kapitolu i uspostavi u državi novu političku stabilnost imenujući Senat od stotinu «otaca».

Samo je pomanjkanje žena ugrožavalo opstanak države. Romul tako proglasi održavanje žetvenih svečanosti. Ljudi su dolazili iz okolnih krajeva, a među njima i mnoštvo Sabinjanki koje su živjele u blizini. Kad je svečanost bila na vrhuncu, mladi snažni Rimljani navališe na žene sposobne za brak, bila je to glasovita Otmica Sabinjanki (to je prizor kojega je Poussin naslikao u statičkom savršenstvu, a Rubens sa senzualnom žestinom). Rezultat je bio rat između Sabinjana i Rimljana. Završio je tako što su se otete žene sručile među ratnike, preklinjući da im očevi i tastovi ne prolijevaju jedni drugima krv (prizor je izuzetno, iako netočno naslikao Jaques Louis David, slikar francuske revolucije). Djeca u plutajućoj kolijevci i sisanje divlje zvijeri predstavljaju motive narodne pripovjetke. Neki pokazatelji prilično jasno ukazuju da je utemeljenje Rima nastalo spajanjem dviju struja, blizanci, ljudsko i životinjsko srodstvo, povezivanje Rimljanja i Sabinjanki. Mit, kao što je često slučaj, obuhvaća niz božanstava i mjesta na kojima se ona kreću, uključujuć Faustula (Kojega se povezuje s bogom Faunom. iako se o arheološkim pojedinostima još raspravlja, poznato je da su rimski brežuljci nastanjeni približno odo 2000.g.pr.n.e., ali da jedinstvenog grada tamo nije bilo do 6.stoljeća a ne 8. kao što legenda datira te događaje (uobičajena 753.g. tek je jedan od nekoliko tradicionalnih datuma utemeljenja grada).
 
Izbjeglice iz Troje

 
S vremenom su Rimljani došli u bliži dodir s Grcima čija ih se kultura začudno dojmila, ali u odnosu na koju su pokazivali stanovitu ambivalenciju i poželjeli su povezati svoje porijeklo s grčkom tradicijom. Oko 300 g.pr.n.e. kolao je mit o tome kako su Trojanci pobjegli zbog razaranja Troje, i nastanili Laciju, pokrajinu južno od Rima. Zamišljeni datum tog zbivanja bio bi četvrto stoljeće prije osnutka Rima i događaj se povezalo s osnivanjem grada Alba Longa, od kojeg je nastao Rim, a u razdoblju između tih dvaju događaja područje su nastanjivali mitski pretci rimske aristokracije.

Traganje Trojanaca za novim domom opisao je u epskome stihu Vergilije u Eneidi. Eneja je bio Trojanski princ, sin trojanskog junaka Anhiza i božice Afrodite. Kada je Troja pala pod opsjedanjem Grka, Eneja je pobjegao iz gorućega grada noseći svoga hromog oca na ramenima i vodeći za ruku malog sina Askanija. Nabavio je brod i plovio do grčkih otoka, do Sicilije i do Kartage, gdje ga je primila Didona, kraljica Kartage. Između Eneje i Didone razvila se strastvena ljubav, ali Zeus naredi Eneji da napusti Didonu i otplovi za Italiju, gdje ga zove sudbina. Enej posluša, a Didona ga u očaju prokune i ubije se.

Simbolika koju Didona ima u ovoj priči su opasnosti po opstanak Rima -
Hanibalovu najezdu iz Kartage i dolazak Kleopatre iz Egipta. Stigavši u Italiju, Eneju odvodi u podzemlje proročica Sibila kumanska. Tamo susreće Didonin duh. On joj se nježno obraća no ona zaslijepljena mržnjom okreće mu leđa. Susreće i duh svog pokojnog oca koji mu govori o budućoj rimskoj slavi.

Tada Eneja otplovi do ušća Tibera i dođe na brdo Palatin gdje mu majka
Venera dade štit kojega je izradio sam Vulkan, božanski kovač. Eneja tu porazi sve svoje neprijatelje među Etruščanima i Latinima koji su nastanavali kraj i osnuje grad Lavinij (suvremeni Pratica de mare, južno od Rima), dok njegov sin osnuje Alba Longu (Castel Gandolfo, jugoistočno od Rima).

Iz Albe Longe, mnogo su generacija kasnije potekli Romul i Rem. Veliki rimski mitovi nisu bili izraz nesvjesne volje naroda. Oni sadrže folklorne elemente, ali nisu folklorni. Temelje se na historijskim događajima, ali ih je aristokracija svojevoljno mijenjala u skladu s vlastitim nakanama. Primjerice Enejin sin Askanije, utemeljitelj grada Alba Longe, dobio je ime Julus kako bi ga se povezalo s obitelji Julijevaca koje je član bio i sam Julije Cezar. Općenito govoreći, rimska se mitologija ne uklapa neposredno ni u jednu postojeću teoriju mita.
 
Rimski vjerski mitovi

Postojalo je u Rimskoj mitologiji i nekoliko vjerskih mitova. Jedan među njima velike probojne snage preuzet je od Grka i govori o prošlome zlatnom dobu sreće kada je vladao Saturn, i o njegovom mogućem budućem povratku. Ovim se mitom izvanredno poslužio pisac Vergilije u svojoj četvrtoj Eklogi napisanoj kao dobrodošlicu budućemu rođenju sina cara Marka Antonija i carice Oktavije.

Stari Rimski svijet, poznavao je brojne Sibile, zanesene proročice, a jedna od njih obitavala je u uzvišenom svetištu koje se i dan danas može vidjeti u Cumai, blizu Napulja. Upravo prema njenom proročanstvu kaže legenda, sin Marka Antonija donijet će sa sobom zlatno doba sreće. Prema jednoj legendi, Sibila je zamolila boga Apolona da joj udijeli vječni život,ali je zaboravila tražiti i vječnu mladost. Tako je Sibila odumirala dok najposlije nije živjela nemoćna u boci. Naposljetku je ipak kazala «Želim umrijeti».

Još jedna legenda kazuje kako je jedna od Sibila nudila Tarkviniju starijem zbirku proročanstava po previsokoj cijeni. Nudila mu je devet knjiga. Kad je odbio, ona je tri uništila i ponudila mu preostalih šest po istoj cijeni. Ponovno je odbio i ona je uništila naredne tri knjige. On se potom prestrašio i kupio preostale tri knjige po prvobitnoj cijeni. Knjige su tako pohranjene kod posebnog reda svećenika i čitalo ih se samo po naredbi Senata, i to u slučaju državne opasnosti. Obzirom da su Rimljani vjerovali da su carevi božanska bića, i oni su imali svoje mitove. Oko Julija Cezara ispredeno je nekoliko nadnaravnih događaja koji su pretvoreni u mitove. Jedan od njih povezan je s priviđenjem koje ga je natjeralo da prijeđe Rubikon i napadne Rim, drugi je mit o tome kako su se na njegovu ukopu pojavila dva božanska bića i naposljetku priča o kometi koja je označila smrt samog Julija Cezara 44.g. pr.m.e. i za koju se smatralo da je njegov duh koji ulazi u nebo.

Osim Julija Cezara, tu je i mit o drugom Rimskom caru Neronu Redivivusu, vjerovanje je u njegovo ponovno javljanje. Car Neron izvršio je samoubojstvo 68.g.n.e. a mit o njegovu povratku veoma je raširen i u Rimu i u Grčkoj. Naposlijetku, tu je i mit o vječnosti Rima koji se zadržao i u kršćanstvu:
 
Dok stoji Koloseum,
Stajat će i Rim.
Kad se sruši Koloseum, i Rim će se srušiti.
Kad se sruši Rim, srušit će se svijet.
 
Bio je to uvjerljiv mit. Rimsko je carstvo na zapadu međutim, propalo. Koloseum je ostao kao i zamršena povijest legendi i mitova koje je Rim ostavio za sobom.
 
RIMSKI HRAM

Razvoj rimskog hrama počeo je miješanjem grčkih stilova (jonski i korintski) s elementima etrurskog hrama (visoki podij, duboko predvorje i široko svetište koje uključuje stupove peristila – tzv. pseudodipteros), npr. Hram Fortune Virilis iz kasnog 2. st. pr. Kr.

Nedugo nakon nastanka ovakvih hramova, nastali su i kružni hramovi na tradiciji starorimskih građevina i grčkih tolosa (Sibilin hram, rano 1. st. pr. Kr.). No rimski hramovi su se razlikovali od grčkih prije svega u dimenzijama i uporabi betona, zatim u visokom podiju koji su preuzeli od Etruščana i unutarnjoj koncepciji – dok su Grci hram pravili za doživljaj izvana, a unutrašnjost zanemarivali, Rimljani unutra grade niše i svetišta, a vanjštinu često pojednostavljuju običnim zidom ili polu-stupovima i polu-stubovima. Ovakvi hramovi nisu bili slučajni, niti kratka vijeka, označili su gradnju hramova u cijeloj Italiji i drugim carskim gradovima sve do 3. st.
 
 
Masivnost građevina, kao karakteristika rimske umjetnosti, nije zaobišla ni hramove; tako imamo kompleks betonskog svetišta od mnogih rampi, stepeništa, dvorišta i polukružnog svetišta s brojnim arkadama, nišama i svodovima (Svetište Fortune Primigenie u Palestrini, podnožju Apenina, sjeverno od Rima, rano 1. st. pr. Kr.).

Grobna arhitektura, također specifična za Rim, rađena je u vidu oltara i manjih hramova (kao Ara Pacis, ali čak i jedna piramida u Rimu), a najznačajniji je Hadrijanov mauzolej (današnji Castel Sant'Angelo) za koji je nacrte uradio sam Hadrijan.

Najoriginalniji rimski hram je svakako Panteon u Rimu iz 2. stoljeća posvećen Panteonu rimskih bogova, a nastao je (po legendi) također po nacrtima cara Hadrijana. Ova građevina ima portik u obliku klasičnog rimskog hrama s osmerostrukom kolonadom korintskih stupova, a centralni dio je jedinstven kvadratni prostor prekriven najvećom kupolom antike. Izvana ravna i bez ukrasa, iznutra je iznimno ukrašena, prepuna arhitektonskih i kiparskih dekoracija. To je ujedno najbolje očuvani spomenik rimske arhitekture na svijetu.
Sretna knjiga - Internet trgovina