Naslovnica
Upišite pojam ili ga odaberite među tagovima:
Muzej, Mitologija, Helenizam, Meridijani i paralele, Rimski gradovi, Kršćanski simboli, Građa zemlje, Morske struje, Klasicizam, Kolonizacija, Geološka doba, Vjetar, Vrijeme, Križarski ratovi, Bratovštine, Močvare, Romanizacija, Temperatura, Jugo, Polja u kršu, Atena, Zvijezde, Padaline, Riječni (fluvijalni) reljef, Bizant, Katakombe, Moneri, Planeti, Plebejci, Piramide, Plašt, Senior, vazal, Knez, Globus, Stanica, Grčki gradovi, Legija, Povijesni izvori, Obitelj, Diktator,
Vrati me korak natragSretna škola - početna stranica
Rimska povijest - Pad Rima, Goti i Langobardi
Honorije
 
Zapadno Rimsko Carstvo (naziv je novijeg porijekla; prema suvremenom stanovištu, postojalo je samo jedno carstvo s dva vladara) je nastalo podjelom Rimskog Carstva 395. godine kada je rimski car Teodozije I. Veliki podijelio carstvo svojim sinovima, tako da je zapadni dio dobio Honorije, a istočni Arkadije. Zapadno Rimsko Carstvo je propalo već 476. godine kad je Odoakar, glavni zapovjednik rimske vojske, svrgnuo mladog cara Romula Augustula. U suštini, radilo se o vojnom udaru na prostoru ograničenom samo na Italiju i područje Alpa, dok je država ostala netaknuta.
 
Stilihon
 
Iako je Zapadno Rimsko Carstvo trajalo samo 81 godinu, imalo je ukupno 12 priznatih vladara i uz njih još i tri (prema nekim mišljenjima četiri) uzurpatora.

Honorije je bio mlađi sin Teodozija I., zadnjeg cara koji je vladao još jedinstvenim carstvom. Kada je došao na vlast 395. Honorije je još bio dijete, pa mu je zbog toga Teodozije imenovao vojnog zapovjednika Stilihona, sina Rimljanke i Vandala, za tutora.

Honorijeva vladavina je bila nestabilna. Već 397. dolazi do pobune u provinciji Africa. Nakon invazije Zapadnih Gota na Apeninski poluotok 402, Honorije s cijelim dvorom napušta Mediolanum (Milano) i vraća se u Ravenu. U Britaniji se vojnici bune pod vodstvom Makusa (406/407) i Konstantina III. (407.-411.); trupe prelaze u Galiju i ostavljaju stanovništvo - koje se smatralo Rimljanima - nimalo oduševljeno time, prepušteno samima sebi odnosno na milost i nemilost anglosaksonskim napadima. Pri tome su Angli i Sasi došli u Britaniju u malim grupama kao plaćenici.

Uz to je došlo i do pada granice na Rajni: 406. je došlo do upada Vandala, Sveva i iranskih Alana (koji su bili u bijegu od Huna) u sjevernu Galiju. Franački federati su im se suprotstavili, ali su bili potučeni. Honorije je 408. dao ubiti svog savjetnika i vojnog komandira Stilihona uplašen njegovom moći, a za to je vrijeme došlo do pljačkaških pohoda Zapadnih Gota koji su konačno 410. opljačkali Rim pošto ga Honorije nije htio braniti. Taj događaj je imao trajne psihološke posljedice na Rimljane.

Uz to, dolazi i do spomenutih uzurpacija koje su dodatno oslabile snage carstva: Konstantin III. 409./410. i rimski senator Atal 414./415. Vandali, Svevi i Alani upadaju 409. u Hispaniju. U idućem razdoblju Zapadni Goti uništavaju dio Vandala koji su upali u Hispaniju, a od 418. ih Rimljani kao federate naseljavaju u Akvitaniju čime su se u Raveni nadali da su stvorili borbeni unutrašnji štit protiv pobuna ali i protiv vanjskih neprijatelja. Sveukupno gledano, Zapadni Goti (Vizigoti) su bili lojalni, što ih ipak nije sprječavalo da povremeno upadaju na područje Zapadnog Rima radi povećanja područja svog utjecaja - do raskida ugovora došlo je tek u 60-tim godinama 5. stoljeća
 
Nakon smrti Honorija 423. vlast preuzima uzurpator Ivan od 423. do 425. kada ga pobjeđuje Valentinijan III. i postaje zadnji car Teodozijeve dinastije. U početku poslove vladanja vodi njegova majka Gala Placidija, no uskoro dolazi do sukoba različitih vojskovođa: komandant Feliks i komandant Africe Bonifacije su uglavnom (nekad manje a nekad više) podržavali politiku Gale Placidije sve do njene smrti. Nakon Bonifacijeve smrti, carstvom je vladao patricij i vojskovođa Flavije Aecije. Valentinijanov se život odvijao između Ravene i Rima. U njegovo vrijeme Rim gubi provinciju Africa, a sjeverozapad Španjolske osvajaju Svevi. Ecije se u Galiji uglavnom uspio održati uprkos pritisku Zapadnih Gota i Burgunda. Njegove pomoćne trupe sastavljene od Huna srušile su burgundsku vlast na Rajni 436. Osim toga, u bitci na katalunskim poljima je uspio 451. pobijediti Atilu koji je upao u Galiju. Međutim, Valentinijan III. je 454. dao ubiti Flavija Ecija, a sljedeće je godine sam bio žrtva ubojstva iz zasjede.
 
Romul August
 
Naročitu važnost za carstvo ima gubitak provincije Africa. Konačnim gubitkom Africe smatra se 439. kad Vandali osvajaju Kartagu zajedno s flotom koja je tamo bila usidrena, jer Vandali, za razliku od drugih Germana, odbijaju prihvatiti formalnu vrhovnu vlast cara i time osnivaju prvu novu, nezavisnu državu na području dotadašnjeg carstva. Za to vrijeme Zapadni Goti, Suebi, Burgundi i Franci prihvaćaju formalnu ulogu federata i vladaju u provincijama rimskim stanovništvom u ime cara. To čuva privid carske vlasti, ali i povećava mogućnost Ravene za razne političke i vojne intervencije na tim područjima.
 
Ostrogoti (Istočni Goti)
 
Ostrogotski šljem
 
Istočni Goti zvani i Ostrogoti su bili barbarsko germansko pleme koje je sa istoka došlo na prostore Zapadnog Rimskog Carstva i Istočnog rimskog carstva (Bizanta) i bitno su utjecali na političke prilike kasnog Rimskog Carstva. Najznačajniji kralj Ostrogota je bio Teodorik Veliki, koji je svrgnuo prvog barbarskog kralja Italije Odoakara.

Najveći ostrogotski vođa je bio Teodorik Veliki. Rođen je 454. godine. Bio je sin kralja Teodemira. Još kao mladi dječak otišao je u Konstantinopol kao talac, tj. osiguranje mira između Ostrogota i Bizanta. Život na dvoru u Konstantinopolu omogućio mu je obrazovanje o vojnoj taktici i načinu vladanja velikim Carstvom. To mu je kasnije poslužilo kad je postao vladar jednog dijela Rimskog carstva sa romaniziranom mješavinom naroda. Bizantski carevi Lav I. i Zenon su ga iznimno cijenili. Vratio se među Ostrogote kad je imao 20 godina. U to vrijeme Ostrogoti su se naselili na bizantskim dijelovima Rimskog carstva i postali teško kontrolirani saveznici Bizanta. Teodorik Veliki pokorava i ujedinjuje gotska plemena na europskom dijelu Istočnog Rimskog Carstva. Car Zenon ga imenuje konzulom 484. godine bojeći se da će se od saveznika pretvoriti u neprijatelja. Teodorik Veliki postaje kralj Ostrogota 488. godine. Car Zenon ga šalje kao svog mandatara u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra, koji je 476. godine srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Godine 488. Teodorik je sa svojom vojskom stigao u Italiju, čime su panonsko područje i Dunav ostali bez gospodara. Pobjeđuje u bikama kod Isonza (489.), Milana (489.) i Ade (490.). Godine 493. zauzima Ravenu i osobno ubija Odoakra. Pošto je bio regent maloljetnog Vizigotskog kralja, njegovog unuka Amalrika, Teodorik Veliki je bio u stvari i kralj Vizigota. Teodorik će svoje carstvo u Italiji proširiti po cijeloj Dalmaciji u rimskim granicama, sve do Kolubare i čitav Srijem sa Singidunumom (Beogradom). Poslije Teodorikove smrti 526. Ostrogoti i Vizigoti su se ponovo razdvojili. Amalarik je naslijedio vizigotsko kraljevstvo u Španjolskoj. Maloljetni Atalarik je naslijedio Italiju i Provansu. Ubrzo počeše sukobi među Ostrogotima. Atalarika naslijeđuje majka Amalasunta, koju ubijaju. Tako oslabljen ostrogotski položaj koristi car Justinijan I. , koji ubojstvo kraljice koristi kao povod za rat. To je bio početak gotskog rata (535-552).

Lombardi (Langobardi)

Langobardi (također Longobardi ili Lombardi) su germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u 6.-om stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.

Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato. Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime Winili, dao sam bog Odin i znači dugobradi (njem. lang = dug + bart = brada). Ta se legenda može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj mitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i naziva Dugobradim ili Sivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja - sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemački barta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemački bord = obalna ravan).

Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim plemenima - poimenice Svevima, Alemanima i Sasima – živjeli u području današnje sjeverozapadne Njemačke. U četvrtom stoljeću Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli u današnjoj Austriji, u području koje su, prije stapanja s Ostrogotima, naseljavali Rugijci, a početkom šestog stoljeća, vođeni kraljem Wachom, naselili su rimsku provinciju Panoniju kao federati, uz dozvolu cara Justinijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju 552. u bitci kod Tagine.

Langobardsko pismo, poznatije kao Beneventsko pismo, jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od značajnijih srednjevjekovnih latiničnih kaligrafskih sustava. Nastalo je sredinom 8.-og stoljeća, a posebno je po činjenici kako je to najraniji takav sustav s potpuno razvijenim znacima interpunkcije. Koristili su ga, među brojnim drugima, svećenici iz poznatoga benediktinskog samostana u Monte Cassinu, a u uporabi je bilo sve do 16.-og stoljeća.

Iz langobardske povijesti preživljava i najstariji simbol monarhističke vlasti u cijeloj Europi: Lombardska željezna kruna. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevski autoritet, već se smatra i vjerskom relikvijom, jer je, kako kaže legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala s Kristova križa. Iako je Langobardi nisu načinili, prvi su je koristili za krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni europski vladari su se njome krunili sve do ujedinjenja Italije.
 
Vizigoti

Zapadni Goti zvani i Vizigoti su bili barbarska plemena koje se sa istoka doseljavaju na područje Zapadnog Rimskog Carstva u Velikoj seobi naroda 375. godine. Oni su djelomično naseljavali i područje Istočnog Rimskog Carstva (Bizanta).

Goti se prvi put pojavljuju kao narod 268. godine kad su napali Rimsko Carstvo i počeli harati Balkanom. Invazija Gota je pomela rimsku provinciju Panoniju i druge provincije Ilirika, a čak su zaprijetili i Italiji. Ali oni su u ljeto te godine poraženi kod današnje talijansko-slovenske granice, a onda su potučeni u bitci kod Niša u rujnu 268. U slijedeće tri godine vraćeni su preko Dunava u seriji pohoda cara Klaudija II. i cara Aurelijana. Ipak zadržali su posjede u Daciji, koju je Aurelijan evakuirao 271. Kad su se naselili u Daciji Goti prihvaćaju arijanstvo, u kojem se vjeruje da Isus nije jedan od oblika Boga u Trojstvu, nego da je posebno stvoren i nema božanski epitet. To vjerovanje je bilo u direktnoj suprotnosti s katoličanstvom, koje je postala glavna religija u 4. i 5. stoljeću. Iberijski Vizigoti su pripadali arijanizmu do 589., kada ih kralj Rekared preobraća na katoličanstvo.

Goti su ostali u Daciji do 376., kada Frigern vođa Gota Trevinga moli rimskog cara Valensa dozvolu za naseljenje na južnoj obali Dunava. Znajući da tamo trenutačno nema ozbiljne rimske vojne grupacije oni su se nadali da će naći utočište od Huna, koji nisu raspolagali dobrim mogućnostima prelaska vojske preko tako široke rijeke. Valens je to bio prieiljen dozvoliti, a navodno je čak pomogao Vizigotima u prelasku rijeke. Pored toga im je obećao hranu i zemlju. Međutim, kad su prešli, zavladala je glad, a Rim nije bio u stanju dopremiti hranu. Uslijed toga izbija pobuna, koja se pretvorila u šestogodišnje pljačkanje i uništavanje po cijelom Balkanu. Bitka kod Hadrijanopola 378. godine bila je najznačajnija u tom ratu. Car Valens je bio loše obavješten o veličini gotske vojske i upustio se u bitku, u kojoj je poginuo, a Rimljani potučeni do nogu. Cijela jedna rimska vojska je nestala, a ta vijest je šokirala rimski svijet, prisiljavajući prvi put Rimljane na pregovore s barbarima. Tijekom tog rata dolazi do ujedinjenja Gota Trevinga i Gota Greutinga što će kasnije predstavljati osnovni kostur Vizigotskog naroda Mirovnim sporazumom njima je bilo dopušteno živjeti na području Rimskog Carstva. Time je započeo novi trend, čije su krajnje posljedice dovele do pada Zapadnog Rimskog Carstva oko 100 godina kasnije.

Novi car Teodozije I. Veliki je sklopio mir 382., koji je trajao do njegove smrti 395. Te godine dolazi na vlast čuveni vizigotski kralj Alarik. Teodozija su naslijedili nesposobni sinovi, Arkadije na istoku i Honorije na zapadu. Tokom slijedećih 15 godina izbijali su povremeni sukobi prekidani godinama nestabilnog mira između Alarika i moćnih germanskih generala, koji su predvodili rimske vojske. Sve to je crpilo snagu Rimskog Carstva.

Od 407. do 409. Vandali, Alani i Svevi prodiru na Iberijski poluotok. Kao odgovor na tu invaziju zapadno rimski car Honorije poziva Vizigote da preuzmu kontrolu rimske Hispanije. Honorije nagrađuje vizigotske borce zemljom u Akvitaniji, na koju se ovi naseljavaju. Ta naselja su postala jezgra odakle su se raširili duž Pireneja i na Pirenejski poluotok (tada zvan Iberijski poluotok). Drugi vizigotski veliki kralj Eurik ujedinjava različite zavađene frakcije Vizigota i 475. godine prisiljava Rimsko Carstvo da mu prizna punu nezavisnost. Na kraju njegovog života Vizigotsko kraljevstvo postaje najjača država nasljednica Zapadnog Rimskog Carstva. Vizigotska država dostiže vrhunac prije poraza 507. godine u bitci kod Vouilléa. Vizigotsko kraljevstvo uključuje cijelu Iberiju, osim malih dijelova na severu (baskijska područja) i sjeverozapad (kraljevstvo Sveva). Osim toga poseduju Akvitaniju i Narbonsku Galiju, što je bilo pola današnje Francuske.

Vizigoti su brzo postali dominantna sila Španjolske. Brzo su slomili Alane, a do 429. protjerali su Vandale s poluotoka u Sjevernu Afriku. Do 500. Vizigoti su kontrolirali većinu Iberijskog poluotoka. U početku su tim područjima vladali iz Toulousea. U bitci kod Vouilléa 507. godine Franci pod vodstvom kralja Klovisa osvajaju Akvitaniju od Vizigota. Kralj Alarik II. je ubijen u bitci, a vizigotsko plemstvo se povuklo preko Pirineja smaloljetnim kraljem Amalarikom, koji je bio još dijete.

Od 511. do 526. Vizigoti i Ostrogoti su ponovo ujedinjeni pod vodstvom Teodorika Velikog, koji je vladao iz Ravene. Centar Vizigotskog Carstva se preselio prvo u Barcelonu, pa onda u unutrašnjost, pa južno do Toleda. Godine 554. Bizantsko Carstvo je pozvano u pomoć rješavanju dinastijskih trzavica, a usput preuzima Granadu i najjužniji dio Španjolske Betike, nadajući se daljnjim zapadnim ponovnim osvajanjima. Zadnji arijanski vizigotski kralj, Liuvigild osvaja kraljevstvo Sveva 585. godine i većinu sjevernih regija 574., te ponovo vraća južna područja, izgubljene od Bizanta, a njegov nasljednik 624. zauzima sve. S prelaskom vizigotskih kraljeva na katoličanstvo, katolički biskupi postaju moćniji, tako da na vijeću u Toledu 633. godine preuzimaju plemićko pravo za biranje kralja.
Kraljevstvo je preživjelo do 711. godine, kad je kralj Roderik ubijen u invaziji Maura. Ta bitka kod Guadalete 19. lipnja 711. označila je početak Mauarskog osvajanja Španjolske. Većina Španjolske je došla pod islamsku vlast do 718. godine. Vizigotski plemić Pelajo je pobjedio Muslimane i osnovao kraljevstvo Asturiju u sjevernom djelu Španjolske. Pelajo je pobjedom nad Maurima 722. započeo rekonkvistu. Drugi Vizigoti, koji su odbili živjeti pod islamskom vlašću prešli su kod Franaka, gdje su kasnije igrali zapaženu ulogu u kraljevstvu Karla Velikog.
Sretna knjiga - Internet trgovina