Dioklecijanova palača je prekrasna građevina. Uvijek se iznova divim njenoj ljepoti. Već iz daljine se vide njeni prekrasni lukovi i ukrašeni stupovi koji svečano stoje nalik na rođendanske svjećice. Njeni podrumi sigurno kriju mnoge tajne. Kad uđem u te tamne hodnike, osjećam kako mi palača priča priču. Priča mi kako su je mnogi ljudi gradili poput vrijednih mrava. Sa starog stropa nježno padaju kapljice i tiho pjevuše kap-kap, kap-tap. Palača mi kaže da moram biti ponosan jer slušam taj isti zvuk što ga  je slušao i stari car prije mnogo, mnogo godina. Sada mi se taj običan zvuk čini kao najljepša melodija. Čini mi se da se palača malo umislila jer je toliko ponosna na svoju ljepotu. Kad izađem na Peristil, otraga me promatra zvonik svetog Duje. Taj gizdavi zvonik poput nekog stražara pazi na gospođu palaču i njene goste. Tko zna, možda misli da je on nekakav novi car. Rado bih ga to upitao, ali ipak neću. Neka to ostane njegova velika tajna.

Sretan sam što živim u gradu koji ima najljepšu palaču i najljepši zvonik na svijetu!

                                                      Roko Šore, 4.a
                                                   OŠ Meje, Split