Polovinom  XVIII st. se kao reakcija na baroknu neobuzdanost i izvještačenost javlja pokret u umjetnosti koji naprotiv teži prevlasti razuma nad osjećajima, skladnosti i jasnoći. Poznat u historiji kao klasicizam ovaj pokret ne propagira revolucionarne promjene u umjetnosti već označava vraćanje idealima antičke umjetnosti u to vrijeme popularizirane kroz iskopavanja Rimskih ruševina. Mnogi umjetnici i kritičari odlaze u Rim i tamo se nadahnjuju na tragovima rimske arhitekture i skulpture, ali nisu mogli da vide slikarska djela unišena kroz duge vijekove propadanja. Iz uglavnom pogrešne pretpostavke o dominaciji kiparskih vrijednosti nad slikarskim izrazom u antici od slikara se zahtijeva podređenost boje plastičnosti likova postignutoj jasnim crtežom  i naglašenom pozom u suzdržanim kompozicijama.