 |
|
 |
|
|
| Upišite pojam ili ga odaberite među tagovima: |
|
| |
|
|
Imperijalizam, Župan, županije, Morske struje, Romanizacija, Helenizam, Prvi svjetski rat, Špilja, Holokaust, Perzija, Kmet, Povijesni izvori, Feudalizam, Stanica, Totalitarizam, Hramovi, Plebejci, Zvijezde, Rimsko graditeljstvo, Piramide, Ban, Mjerilo, Karolinzi, Diktator, Svemir, Kompas, Močvare, Knjižnica, Legenda, Padaline, Oblik zemlje, Komunizam, Klasicizam, Republika, Republikanizam, Jezgra, Ponikve, Litosferne ploče, Sige, Egejske civilizacije, Jame,
|
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
| Fizika |
|
NASILJE U VIDEO IGRICAMA
Ubojstvo učenika nakon igranja videoigrica?
Američka udruga psihologa poziva proizvođače video igara da smanje razinu nasilja u igrama namijenjenim djeci i mlađim osobama. U jednoj video igri koja bi se na tržištu trebala pojaviti u listopadu, junak kreće u divlji pohod protiv učenika svog razreda i učitelja.
Proizvođač igre Rockstar Games ustraje u tome da je svaka usporedba s njihovim proizvodom i ubilačkim pohodom prije šest godina u srednjoj školi Columbine, u Koloradu, samo slučajnost. Godine 1999. dva đaka su ubila 12 svojih kolega i jednog učitelja prije negoli su počinili samoubojstvo. Odvjetnik Jack Thompson kaže da bi trebao postojati zakon koji bi spriječio djecu da kupuju ovakve igre. "Posljednja stvar koju trebamo u američkim školama je slavljenje koncepta osvete protiv onih za koje osjećate da su vas zlostavljali". Ron Moten nalazi se na čelu nonprofitne organizacije Peaceholics koja promiče sigurnost među mladima. "Oni obučavaju našu djecu da se negativno ponašaju što je vrlo opasno".
Cilj igrice – spašavanje od terorističkoga napada
Druge igre eksploatiraju druge tragične događaje. Jedna od njih je napravljena po uzoru na bombaške napade na londonski transportni sustav i u njoj igrači aktiviraju eksploziv u podzemnoj željeznici. Cilj je spašavanje putnika, međutim, mnogi igru smatraju odveć realističnom. "Ne znam nikoga tko je pri zdravoj pameti tko bi igrao ovakvu igru. To je bolesno". U jednoj igri studenti napadaju policiju sve dok svi ne završe u potocima krvi. Igra je stvorena prošle godine nakon što je bostonska policija ubila jednu djevojku… Dr. Elizabeth Carll nalazi se na čelu odbora koji se bavi krizama i traumama za Američku udrugu psihologa. Ona kaže da su nasilne video igre štetnije od televizijskih emisija i filmova koji grafički prikazuju nasilje. "Kod interaktivnih medija, vi sudjelujete, to je ponavljanje, postoje nagrade za nasilna djela. Možete igru igrati dvije tisuće puta. To je enormna prilika za učenje igre. Znamo iz teorije učenja da kad imamo takav interaktivni način učenja s aktivnim sudjelovanjem, da to intenzivira proces učenja".
Obrazovati tinejdžere za procjenu igre – može li se to?
Brian Crecente i drugi koji vole igrati ovakve igre uporno brane svoje pravo na to da ih igraju. "Video igre postaju način za novu generaciju da se izrazi. Može se promatrati kao oblik umjetnosti". Američka udruga psihologa preporuča roditeljima i nastavnicima da obrazuju tinejdžere i djecu kako bi mogli procijeniti ono što vide. Udruga također predlaže da autori takvih igara pružaju više informacija o stupnju nasilja u pojedinoj igri. Profesorica Melanie Killen sa Sveučilišta Maryland obavlja određena istraživanja u tom smislu s tinejdžerima. "Kad smo ih pitali, da li te igre nanose štetu, zanimljivo je da su nam mnogi od njih rekli…vjerojatno to nije odveć dobro…Vjerojatno ima negativne posljedice, ako igrate igru s mnogo nasilja, međutim, to ne utječe na mene".
Virtualne igre bit će još nasilnije
Profesorica Killen kaže da su čak i stariji tinejdžeri naivni glede suptilnog psihološkog učinka ovakvih igara, posebice kod onih koji ih često igraju. "Vjerojatno će to imati velik utjecaj na njihovo ponašanje" – kaže profesorica Killen – "njihov način razmišljanja, razinu tolerancije na nasilje i prizore nasilja". Sljedeća generacija igara bit će virtualne igre stvarnosti gdje će igrači sudjelovati i osjećati se kao da čine nasilna djela. A to će – kažu stručnjaci – intenzivirati raspravu o nasilnim video igrama i njihovom utjecaju na društvo.
|
|
 |
|
|
|
|
|
|
 |
|
Jadranka Žderić |
|
| Medijska kultura djece i mladih |
| Mogućnosti i ograničenja |
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn |
|
- Teorijska razmatranja
- Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
- Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
- Savjetovališta za roditelje i učitelje
- Ogledni tekstovi novinara, književnika...
Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se
sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja
stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo
pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i
slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja
učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da
proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju
same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.
Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola
nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li
društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj
prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole
u tim brzim društvenim promjenama.
Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine,
televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te
komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj
otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima
poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu
zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.
[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i
razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na
razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih
pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije
upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren
njihovoj dobi, i djeci.
Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o
medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego
smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se
krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno
odgovornoj praksi. |
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
