Naslovnica
Vrati me korak natragKreativni učitelj - početna stranica
1. festival priče – slavlje hrvatske priče za djecu i mlade
Završen je 1. festival priče Pričaj mi priču čija je završna svečanost održana 27. studenoga 2009.  u organizaciji udruge Medioteka, potporu Ministarstva kulture i u suradnji s Dramskim studijem Dječjeg kazališta Dubrava. On je rezultat višemjesečnoga rada udruge Medioteka u osnovnim školama te suradnje s nizom hrvatskih pisaca, dramskih studija. U pojedinim su se školama odazvali učitelji, voditelji knjižnica ili literarnih, dramskih, novinarskih družina. Osnovna je namjera istraživati mogućnosti kreativnog izričaja priča u 21. st., promicanju svih  vrijednih književnoumjetničkih poruka koje one mogu odašiljati.
 
 
Osvojena priznanja
Prvo mjesto dijele dvije priče:
ŽENIDBA GROFA KLOBUKA
Priču saslušala i zapisala učenica Marta Horvat, priču ispričala Rozalija Kožar, rođ. 1937. u Šenkovcu (priča zapisana na zavičajnom govoru kajkavskoj ikavici, donjosutlanskom ikavskom kajkavskom dijalektu),
OŠ Ivana Perkovca, Šenkovec,
Voditeljica Jasna Horvat

BETEŽNI ZDRAVOGA NOJC- NOJC

Priču saslušala i zapisala Ines Krušelj Vidas i učenici Oš Matije Gupca, Gornja Stubica
 
Drugo mjesto osvojio je zbir priča:
PRIČALA MI BAKA IZ KONAVALA
Priče su saslušali i zapisali učenici OŠ Gruda (Ana Đano, Ana Marija Marić, Ivana Marinović, Lucija Karama, Ivica Dragoje, Nikolina Obradović, Pero Valjalo, Niko Kuliš, Nikolina Čupić, Nikolina Kesovija, Nikolina Mihaica),
OŠ Gruda, Gruda,
Voditeljice Ana Bareza, Patricija Uroš Pendo, Marijana Šerkić Despot, Paulina Kisić

Treće  mjesto dijele dvije priče:
 KOKOŠ I PETEL koju je zapisala Ivanka Coha, a ispričala  baka Magdalene Gracek,
OŠ Jagode Truhelke iz Osijeka,

 PRIČALA MI JE MOJA BAKA koju su zabilježile Antonija i Mateja Adamović,
OŠ Ivana Kukuljevića iz Siska,
 Voditeljica je Ana Bošković
 
Čestitamo dobitnicima i pozivamo sve hrvatske škole koje još nisu sudjelovale da se uključe u daljnje natjecanje!
 
Zašto je osmišljen Festival priče? Ne možemo zanemariti činjenicu da značajan broj djece nema dovoljno razvijenu naviku čitanja koja je ključna, kako za razvoj raznolikih kulturnih potreba, tako i uspješnost u obrazovanju unutar svih obrazovnih područja... O razlozima možemo raspravljati, no činjenica je da se može zamijetiti snažna opčinjenost mahom nekvalitetnih kompjutorskih igara, nametanje konzumerizma kao stila života, kupovanje niza slikovnica i knjiga koji istiskuju hrvatsko kulturno stvaralaštvo – a tu svakako spada i književno stvaralaštvo za djecu.

Tako su učenici osnovnih škola širom Hrvatske (oko 200 učenika) tijekom nekoliko mjeseci (od travanja do rujna) prikupljali priče koje su im na izvornim narječjima pričali članovi njihovih obitelji, ljudi iz kraja u kojem žive. Oni su iz zapisivali na narječju na kojem su ih pričali kazivači i oblikovali rječnik nepoznatih riječi. Najbolje priče nalaze se na portalu udruge Medioteka (www.medioteka.hr) u rubrici Čitaonica i dostupne su  svima. Također, udruga Medioteka napravila je odabir priča učenika koje su se kasnije uprizorile. Učenici su vodili rasprave o pojedinim temama koje ih opterećuju u njihovoj svakodnevici. I one su se na Festivalu dramatizirale. Time smo pokazali kako suvremeni oblici komunikacije mogu biti iznimno zanimljivo područje dramskog odgoja.

27. studenoga održana je završna svečanost koja je sukus svih aktivnosti koji su se događale tijekom prošle i na početku ove šk. godine. Na završnoj su se svečanosti prezentirali rezultati  naše višemjesečne igre istraživanja. Koristeći različite medije (glumu, pripovijedanje, animaciju, ples, audio zapis) izvedeno je tridesetak priča. Interpretirale su se ponajbolje priče koje su učenici  zainteresirani za projekt skupljali u svojim obiteljima. To je vrlo zanimljivo jer nam svjedoči o tome da mnoge obitelji čuvaju niz zanimljivih priča koje pripadaju narodnoj baštini. Osim toga prezentirale su se i priče pisaca za djecu koje možemo svrstati u hrvatske klasike, a  zatim i priče suvremenih pisaca.

Također, prezentirale su se neke novinske vrste kao što je kolumna, intervju, esej. Ti su tekstovi mahom vezani uz suvremeni život djece te uz niz problema s kojima se mogu susresti tijekom svojega odrastanja i sazrijevanja. Posebno smo naglasili problem nasilja pa su i interpretirane priče ili ulomci romana pisaca koje su se bavili ili se bave tim problemom (od Mate Lovraka koji  u romanu Divlji dječak opisuje problem ranog pijenja alkohola jer je kao socijalno osjetljiv učitelj pisao o problemu alkoholizma koji se kao obrazac ponašanja prenosi na djecu. Roman je inače proglašen jednom od najljepših hrvatskih knjiga izdanih u tekućoj godini prema prosudbi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu),  pa do suvremenih pisaca za djecu koji se bave sličnom problematikom – npr. Mirjana Mrkela). Interpretirana je i priča Luke Ritza Svačije je pravo disati jer se radi o tragičnoj žrtvi nasilja vršnjaka. On je naime promišljao o nasilju, osnovnim pravima ljudi i volio se izražavati pomoću pisanja te je tako postao uzor mnogima, ali nažalost i tragično stradala žrtva vršnjačkoga nasilja.

Zajedničkom smo suradnjom kazališta, dramskih školskih i glumačkih, plesnih družina uspjeli pokazati kako na odgajanju ljudi s određenim kulturnim potrebama trebaju raditi škole, ali se izvrsni rezultati mogu ostvariti povezivanjem obitelji i škole sa svim drugim institucijama ili udrugama, svima ostalima koje se time kvalitetno bave. 
 
Fotogalerija
Jadranka Žderić
Medijska kultura djece i mladih
Mogućnosti i ograničenja
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn

  • Teorijska razmatranja
  • Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
  • Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
  • Savjetovališta za roditelje i učitelje
  • Ogledni tekstovi novinara, književnika...

Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.

Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole u tim brzim društvenim promjenama.

Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine, televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.

[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren njihovoj dobi, i djeci.

Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno odgovornoj praksi.

kolumnist:
Goran Marjanović
Goran i gosti
kolumnist:
Maja Matković
Mama Maja mirotvorac
Znam što želim
Sretna knjiga - Internet trgovina