Čini nam se da je nasilja sve više ili je to zanto što se konačno o njemu otvoreno razgovara. Kako god bilo, s nasiljem i nasilnicima valja se znati ponašati kako bi nasilja bilo manje. Jer nasiljem su ugrožene i žrtve i nasilnici čiji život postaje vrlo nesretan.

• Nazivaju drugu djecu pogrdnim imenima
• Ismijavaju ih
• Stalno im se rugaju
• Zafrkavaju ih.

• Nekog uvijek guraju
• Tuku
• Plaše
• Lažu i govore o nekom ružne izmišljotine

• Uzimaju nekom stvari bez pitanja
• Uzimaju novac
• Uništavaju nekom stvari, knjige ili torbu

• Nespretna
• Tjelesno slabija
• Mirna, povučena i sramežljiva
• Imaju loše ocjene
• Odlikaši su
• Siromašna su
• Po nečem su jednostavno drugačija djeca.
• Ali najčešće nema nikakvog posebnog razloga – zlostavljan može biti bilo tko.

• Usamljeni
• Nesretni
• Preplašeni
• Ljuti i nemoćni
• Osjećamo krivicu za ono što nam se događa
• Mislimo da nešto s nama nije u redu
• Ne želimo ići u školu
• Lošije učimo
• Možemo se razboljeti

• Nasilje nije dobro ni za one koji promatraju sa strane.

• Krivima jer nisu ništa poduzeli
• Često se boje da će i sami postati žrtve
• Zbunjeni su, osjećaju bijes i nemoć

• Jer češće upada u nevolje
• Dobiva kazne
• Mnogi ga se boje
• Rijetki ga vole

• Ne boj se!
• Ostani smiren!
• Pogledaj napadača u oči i reci mu da prestane.
• Makni se od njega što prije.
• Ako se bojiš, pozovi prijatelje da ti budu uvijek blizu.
• Ispričaj nekom odraslom što se događa.
• Budi uporan i traži da nešto poduzmu.
• Njihova je dužnost da te štite.

• Reci točno što se dogodilo, ni manje ni više!
• Reci gdje se dogodilo.
• Reci tko je sve bio tamo.
• Reci je li se i prije događalo.
• Reci što si učinio.

• Teorijska razmatranja
• Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
• Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
• Savjetovališta za roditelje i učitelje
• Ogledni tekstovi novinara, književnika...

Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.

Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole u tim brzim društvenim promjenama.

Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine, televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.

[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren njihovoj dobi, i djeci.

Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno odgovornoj praksi.