1. Razumjeti svrhu priče u slikama.
2. Načiniti slijed u nizu događaja.
3. Upoznati se sa strukturom pri izradi priče u slikama koja će imati natpis ispod svake slike.
4. Dovršiti priču u slikama pomoću jedne kreativne aktivnosti služeći se fotografijama, slikama iz časopisa ili crtežima kako bi ilustrirali neku priču.
5. Pročitati i uživati u priči u slikama.

 
1. Učenike zamolite da navedu nazive materijala što ih „čitaju”, a u kojima se nalaze riječi i slike. (npr. novine, časopisi, knjige, itd.)
2. Pokažite im sliku radosne ili tužne osobe. Oni trebaju prepoznati o kojoj se emociji radi. Upoznajte ih s izrekom da slika može izraziti emociju bolje od riječi:  „Slika vrijedi tisuću riječi.”
3. Objasnite im da je priča u slikama skup slika s kratkim rečenicama (natpisima) ispod svake slike.

4. Približite im to pomoću skupne aktivnosti. Odaberite neku priču, ili dio  priče iz svojih predavanja o književnosti, koji oslikavaju kako se nešto radi; npr. pečenje kruha ili izgradnju kućice za ptice, itd. 
    Svakom učeniku dajte komad bijelog papira za crtanje veličine 22 x 28cm. Presavijte papir u četiri kvadrata za mlađe učenike ili u šest do osam kvadrata za starije učenike. Svaki kvadrat redom označite brojem. Svi zajedno odlučite što se dogodilo prvo. Neka svaki učenik nacrta jednu sliku, i napišite natpis za prvi crtež. Nastavite s postupkom dok svi kvadrati ne budu dovršeni.

• Teorijska razmatranja
• Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
• Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
• Savjetovališta za roditelje i učitelje
• Ogledni tekstovi novinara, književnika...

Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.

Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole u tim brzim društvenim promjenama.

Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine, televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.

[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren njihovoj dobi, i djeci.

Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno odgovornoj praksi.