Naslovnica
Upišite pojam ili ga odaberite među tagovima:
Jugo, Helenizam, Perzija, Konzul, Gotika, Prozirnost, Salinitet, Pismo, Legija, Anaerobni organizmi, Pad zapadnog rimskog carstva, Faraon, Heleni (Grci), Imperijalizam, Vjetar, Drugi svjetski rat, Polja u kršu, Atmosfera (zračni omotač), Jezgra, Mjesec, Pokrštavanje, Personalna unija, Glagoljaštvo, Geografska karta, Krunidba, Riječni (fluvijalni) reljef, Krški reljef, Senat, Legenda, Knjižnica, Genocid, Škrapa, Križarski ratovi, Olimpijske igre, Datumska granica, Inkvizicija, Crta (lenta) vremena, Kmet, Eolski reljef, Obalni reljef,
Vrati me korak natragSretna škola - početna stranica
Dualizam
(latinski dualis dvojan, dvostruk), općenito označava neku dvojnost, dvojstvo. Tim se terminom označava da je nešto sastavljeno od dva osnovna elementa, faktora, principa, dijela, područja, strane i sl. (dualizam materije i sile, kauzaliteta i finaliteta, slobode i nužnosti, kvantiteta i kvaliteta u prirodi, sižea i stila u umjetnosti, muškog i ženskog spola u biologiji itd.). U filozofiji, mišljenje – oprečno monizmu – da postoje dvije iskonske, ravnopravne i nesvodljive kategorije stvarnosti (dva osnovna modaliteta, dvije iskonske "supstancije", dva konstitutivna principa svega, što postoji): duh i tvar, odnosno ideja i materija.
 
Prvi počeci dualizma kriju se već u primitivnom animizmu i demonizmu, koji empiričku dvojakost fizičkih i psihičkih manifestacija kod čovjeka proširuju na čitavu prirodu, pripisujući svakom materijalnom predmetu njegov nevidljivi "duševni" pendant. Ta se shvaćanja najprije talože u mitskim personifikacijama i divinizacijama prirodnih objekata, nebeskih tjelesa, vremenskih i bioloških ciklusa, važnih, impresivnih i neobičnih pojava, katastrofa itd.
 
U najranijim polumitskim koncepijama grčke "prirodne filozofije" dualizam se pojavljuje kao hilozoizam (mišljenje da je sve u prirodi prožeto životom), kao nauka o "kozmičkom umu", o "duši svijeta", koja prodahnjuje materiju itd. Kod Platona dualizam se izrazio u učenju o svijetu ideja i svijetu pojavnosti; kod Aristotela u teoriji o formi-duši, koja oblikuje i oživljava pasivnu vječnu tvar. Te dualističke filozofske koncepcije kontaminiraju se u doba pojave kršćanstva s religioznim predodžbama o bogu-duhu ("svetom duhu"), o posmrtnom životu duše itd., što udara temelj dualizmu kršćanske teologije i skolastike.
 
Na početku Novog vijeka nova faza filozofskog dualizma započinje s Descartesovom teorijom o duhu i tvari kao apsolutno heterogenim supstancijama. Ta teorija, preko okazionalističkih diskusija, Leibnizove nauke o prestabilnoj harmoniji između duhovnih i materijalnih modifikacija u monadama, preko Kantove koncepcije o nespoznatljivim duhovnim i materijalnim "stvarima po sebi", preko raznih panpsihizama, psihofizičkih paralelizama itd. traje do danas.
 
Dualizam se relativno rijetko javlja kao čisti dualizam, tj. nauka o iskonskoj i nesvodljivoj dvojnosti svijeta. Kod većine filozofa krije se pod dualističkom fasadom uvjerenje o apsolutnom prioritetu bilo duhovnog, bilo materijalnog faktora stvarnosti, i tako se prividni dualizam konačno razrješuje u idealistički ili materijalistički pogled na svijet.
 
Dualizmu i pluralizmu (koji tvrdi postojanje mnoštva izvornih principa) suprostavlja se monizam, učenje (koje je npr. zastupao B. Spinoza) da se svekolika stvarnost, duhovna i osjetilna, da se sve njene proturječnosti i razlike mogu izvesti iz jednog jedinstvenog izvornog principa. Religiozna nauka o dva principa, dvije sile, koje se od iskona bore za prevlast i konačnu pobjedu u svijetu. Oprečni principi definiraju se kao različito: kao dobro i zlo, svjetlost i tama, muškost i ženstvenost (yin i yang kod Kineza), Ormuzd i Ahriman (u prastaroj perzijskoj Zoroastrovoj religiji), bijeli i crni bog (u vjeri starih Slavena), bog i satan (u manihejizmu, naučanju perzijskog vjerskog reformatora Manija, 216 - 276). Primijenjen ne samo na prirodu i životne manifestacije, nego i na društvene – klasne i ekonomske – odnose, dualizam manihejskog tipa osobito se snažno izrazio u reformnim "heretičkim" pokretima između IX i XIII st. (bugarski i bosanski bogumili, patareni, katari, albigenezi, valdenzi itd.). Dvojno je ustrojstvo Austro-ugarske monarhije koja je, prema nagodbi iz 1867., bilo složena od dvije države – austrijske carevine i ugarske kraljevine – pod jednom (habsburškom) dinastijom.
Sretna knjiga - Internet trgovina