Početna stranica Pošalji email Verzija za ispis
Priča o djevojčicama i oblaku / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
Prijava za nagradu Jagoda Truhelka
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
 Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Bukovačka 135, Zagreb, tel./fax: +385 1 4828 938, e-mail: info@medioteka.hr, www.medioteka.hr
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
                                            
 
  Ovu priču posvećujem Domini i Marijeti,
                                                                 i Antoniji, svojoj sestri i njihovoj mami
 
                                                             Ovu priču posvećujem i Janjcima Sancima
                                                      koji su mi je donijeli na svojim mekim runima
                                                                                 
                                                                 Ovu priču posvećujem otoku i oblacima
                                                         
                                                                                                  I svojim učenicima
 
 
 
***
 
        Ne tako davno u kući na nekom nebeskom otoku rodio se maleni oblak. Čim je došao na svijet, znao je što znači ploviti. To su radili i njegovi roditelji i njegovi djedovi, i svi oblaci prije njega. No, on se razlikovao od ostalih oblaka. Nije htio prosipati svoje dragocjene kapi, a nije ni znao kako se to radi. Radije je maštao nego odlazio u Školu padanja kiše.
        Još ga je nešto mučilo. Nije volio da ga zovu oblak, oblačić, oblačak. Nije mu se sviđalo ni ime oblačina. Ako bi tko pogledao u svod i kazao da su na nebu ovčice, dizala mu se kosa na glavi. Često je bio osamljen i s glavom u oblacima. Ponekad je izgledao kao da je pao iz oblaka. Omiljena mu je zabava bila dizati se nebu pod oblake.
        Nije volio ni svoje rođake ciruse, kumuluse i stratuse. Mislio je da se prave važni zato što imaju tako opasna imena. Bio je vrlo nesretan jer još nije pronašao ime za sebe. Odlučio je da svi ti nazivi nisu imena i nije ih htio pisati velikim slovom. Svima je zabranio da mu se obraćaju sve dok ne nađe ime koje mu odgovara.
        Volio je sićušne kapi vode i kristaliće leda, ali je ponekad poželio biti oblak prašine ili oblak snijega. Divio se onim nepomičnim, lijenim starim oblacima koji su se izležavali iznad planinskih lanaca i u čijim se utrobama stalno nešto micalo i kretalo kao u velikom brodskom motoru koji je jednom slučajno posjetio kad je odlučio biti oblak dima.
        Očaravali su ga i sedefasti oblaci sve dok nije čuo neke iskusne oblake kako govore da su oni zapravo prehlađene vodene kapljice, a on nikako nije volio biti prehlađen. Prije izlaska sunca ili poslije njegova zalaska maštao je da postane svijetleći noćni oblak nalik tankoj morskoj zmiji, ali mu se nije sviđalo što ta čarolija kratko traje. Nije to bilo za njega. Makar je to znao. Htio se smijati, i rasti. I to je znao. Htio se neprestano prskati.
        I onda jednog dana dok je lebdio iznad gradića na obali mora začuo je glasove i smijeh koji su dopirali iz nekih smiješnih kutija koje još smješnija stvorenja nazivaju kućama. Zavirivao je kroz prozirne kvadratiće koji su blistali na tim kutijama i ugledao male, neobične stvorove, mnogo manje od onih koje je viđao na gradskim ulicama. I ta su se sićušna bića prskala, obrazi su im se nadimali i rasli, a iz crvenih cvjetića što ih nazivaju usnama izlazile su kapi.
        „Jesu li to kapljice vode ili kristalići leda?“ pitao se. Malene djevojčice, to su bile upravo one, izgledale su mu poput oblačaka, poput cvjetova maslačaka, okruglastih punačkih obraza koji bi se odjednom ispuhali, stanjili, a vjetrići zraka raznosili su kapljice po sobi.
        „Volio bih biti njihov oblak“, šaputao je kad se odnekud uz djevojčice stvorila njihova mama i kazala: „Aha, jeste li vidjele Zloćuna Pločuna? Gleda vas kroz prozor i smije se jer ne slušate svoju mamu.“
        „Napokon!“ uskliknuo je. „Napokon! Zloćun Pločun! To sam ja, oblak koji se smije.“
        Dugo, dugo smijao se Zloćun Pločun, prezadovoljan što je napokon dobio ime. Gledao je dvije malene djevojčice, rastao od smijeha i kad više nije mogao izdržati, počeo je prskati i kišne su kapi zazvonile o prozore, o krovove.
        Čudno su mu zvučale njegove prve kaplje. Slušao je kako zvoni more.
                                                        
 
***
 
        I sutradan je provirio kroz prozirni kvadratić prozora. Blago se zimsko poslijepodne umorno vuklo u noć. Prozor je bio osvijetljen. Starija djevojčica bila je nagnuta nad crtankom i bijeli su listovi u trenu postali livade, kuće, kazalište. Na njima su šetale djevojčice, zečevi, puževi. Smijali su se tate i mame, mijaukale mace i, što se Zloćunu Pločunu nije nimalo svidjelo, sa svih mu je listova mahalo sunce.
        „Zar djevojčice ne vole oblake?“ pitao se zabrinut. Ubrzo je zaboravio svoje oblačne misli jer mu je u vidokrug ušla i manja djevojčica. Letjeli su listovi i boje, djevojčice su se odjednom valjale po podu, smijale se i vikale. Smijao se i Zloćun Pločun, sve se više širio, njegovo pločasto tijelo postajalo je okruglo.
        „Domina Mina, Mala Tratinčice!“ vikala je mama.
        „Oooo, i djevojčice imaju svoja imena“, još se više zaokruglio Zloćun Pločun.
        „Vani, vani!“ začuo je glas Male Tratinčice.
       „Ne možemo ići vani, uskoro će noć“, rekla je mama, „a i Zloćun Pločun je na prozoru i smije se. Čini mi se da se sve glasnije smije i uskoro će početi prskati.“
        „Kad se Zloćun smije, od smijeha mu se napune obrazi“, javio se glas koji mu se učinio svijetao baš kao i mjesecom obasjano more, „kapi kiše upadaju u more. Zagrabiš more u bočicu za kapi i poprskaš u nos.“
        Učinilo mu se kao da ga je netko poškakljao i još se jače nasmijao.
        Prva je kap pokucala na prozor.
        „Nik, sutla...“, bila je uporna Mala Tratinčica.       
        „Ne sutra, u petak...“ začuo je glas njihove mame.        
        Opet im je uspjelo. Sviđale su mu se djevojčice koje izazivaju kišu.
***
 
        „Domina Mina Misec Misečina“, rječotvorio je, kišotvorio je to dugo mjesečasto ime.
        „Domina Mina Misec Misečina“, osluškivala je djevojčica kuckanje kišnih kapi.
        Zloćun je volio i mjesec i mjesečinu. Često je mjesečario i još se češće mjesečao izležavajući se za punog mjeseca poprimajući njegovu srebrnkastu boju.
        Mjesec je mogao učiniti da more naraste i zbog toga je bio velik u njegovim očima. Jednom je bio poput lađe. Sjeo mu je na krmu i nekoliko noći s njim plovio.
        Domina Mina voljela je sunce, to mu je bilo jasno kad je vidio njezine crteže. I Mala Tratinčica, koja se gegala u hodu zahvaljujući čudnom pelenastom utegu, voljela je sunce. I njihova je mama voljela sunce. Za sunčanih dana šetale su, pozdravljale sve ptice i mace koje su usput srele. Stalno su razgovarale o Zlatici Balumbici. Zlatica Balumbica ovo, Zlatica Balumbica ono. Njegovo se ime pojavljivalo samo kao prijetnja.
        Volio je on i Zlaticu Balumbicu. Djed mu je rekao da je Zlatica mama svih ljudi i svih oblaka. To mu se svidjelo iako je uz nju, on imao i svoju pravu mamu Naoblaku.
        Djed je pričao da se u svom djetinjstvu znao i porječkati sa Zlaticom Balumbicom. Ona je bila umišljena zlatna lopta, tako je mislio kad mu nije dopuštala da napusti dvorište. Tisućama svojih zlatnih streličastih prstiju bockala je maloga djeda i gurala ga baš kad joj se htio izmaknuti.
        Svako se jutro pojavljivala i nikad se s neba nije skidala. A kad je poželjela, i u moru je spavala!
        U jednom dijelu godine Zlatica Balumbica je bila toliko moćna da je nebom širila neke vatrene kugle i svi su se oblaci sklanjali pod svoje krovove dok se Zlatica šepirila u zlatu i modrilu. Ali, te su njezine kugle jačale oblake. Bili su to moćni vitamini. Tako mu je pričao djed Stara Oblačina, a on je svome djedu vjerovao.
                                                         
        „Domina Mina Misec Misečina slake je snove usnila“, šaputala je djevojčica i slušala kapi kiše. Mislila je na svoju tetu koja je samo za nju napisala tu uspavanku i koju će vidjeti sutra ako na nebu ne bude Zloćuna Pločuna.
 
***
 
        Skrivao se za krošnjom stabla. Promatrao ih je kako nekud žure. Mama je gurala dječja kolica. Mala Tratinčica je sjedila u kolicima i držala za ruku Dominu Minu. Smijale su se. Htio se i on nasmijati, ali znao je da se mora pritajiti da bi njihov izlet uspio. Trebao im je sunčan dan.
        „Nik! Nik!“ treperila je Mala Tratinčica.
        „Idemo, jurimo. Već smo na rivi“, i u govoru je brzala mama.
        „Je li teta u brodu?“ pitala je Domina Mina.
 
        Visio je na staroj kamenoj kuli koja samo što se nije utopila i začuo glas koji nije bio strog kakav je često bio glas njihove mame. Gledao je Dominu Minu koja se grli-grli-grli ... s tetom. Gledao je i Malu Tratinčicu kako se grli-grli-grli ... s tetom. Ona ih je podigla visoko-visoko. Sve tri su se vrtjele-vrtjele-vrtjele i smijale-smijale-smijale.
        Od tolikog smijeha nije mogao izdržati...
        „Zloćun! Kiša!“ zavikala je mama. „Ulazite u brod!“
        „To je samo jedan oblačić“, tješila ih je teta, „vidjet ćete da će biti sunčano. Sve sam se ja dogovorila.“
        Teta je vjerovala da ima tajni dogovor s nebom jer još se nije dogodilo da joj vrijeme pokvari izlet. Prije no što bi trebala nekud otputovati, dugo bi o tome razmišljala i razgovarala s nevidljivim nebeskim glasnicima.
        „Sve sam se dogovorila, mala moja čudovišta“, zadovoljno je ponovila, a Zloćun Pločun samo što nije zapeo o jarbol obližnjeg broda.
        „Kuća iznad čudolišta!“ zapljeskala je Domina Mina.
        Izgubile su se u dosadnom bijelom plovilu koje je osim ljudi prevozilo i uobražene škatuljice na kotačima. Mogle su se same kretati, a ljudi su o njima govorili kao o svojim ljubimcima. Jurile su važno i proizvodile strašnu buku. Zloćun Pločun nije baš bio oduševljen tim limenim stvorovima, jer i oni su stvarali oblake. Ali ti njihovi oblaci izazivali su kašljanje. Od tih su oblaka i njegove kapi, koje su uvijek bile prozirne i blistave, dobivale neke crne točkice.
        Kako bilo, odlučio je vidjeti gdje je taj Nik koji je spominjala Mala Tratinčica.  
        Odlučio je ne smijati se tako da teta i dalje vjeruje u svoje dogovore s nebom. Pratio je bjeličasti trag i uživao u moru. Znao je koliko je more važno oblacima. Djed mu o tome uopće nije morao pričati.
        More je jednostavno bilo more. More mora i more oblaka.
 
***
 
        „Tko je taj Zloćun?“ upitala je teta svoju mlađu sestru, mamu malih djevojčica.
        „Već sam se zabrinuo za tetu“, pomislio je sretan što ga se ipak sjetila.
        „Zloćun Pločun je njihov oblak. Smije se kad su one zločeste i tad pada kiša“, objašnjavala je mama.
        „Sviđa mi se njegovo ime, ali da su Domina Mina i Mala Tratinčica ikad zločeste, u to ne vjerujem“, ozbiljno je kazala teta.
        Samo što se nije nasmijao, ali se ipak suzdržao.
        Mama je rekla: „Ne znaš ti ništa. Ponekad su nemoguće.“
        Teta je vrtjela glavom i nešto odšutjela.
                                                        
 
 
 
***
 
        Zloćun Pločun uživao je na vrhu zvonika.
        „Taj Nik ima zgodan zvonik“, smijuljio se i skakutao sa zvonika na čempres čiji se vrh povijao od vjetra i cvrkuta ptica.
        Smjestio se tako udobno da je lijepo mogao pratiti svoje male prijateljice koje su zadovoljne grlile baku i djeda na rivi otoka. Vidio ih je kako se penju stepenicama do kuće, kako miluju crno-bijelu macu malog imena.
        „Pikolo! Pikolo!“ vikala je Domina Mina.
        Gledao ih je i kad su ušle u kuću. Djevojčice su se svaki čas pojavljivale u kvadratićima čija se drvena krila nisu sklapala. Obraza priljubljenih uza staklo gledale su more u uvali, crkvu, zvonik i Zloćuna Pločuna.
    
***
    
        Prvi je put iskusio zvjezdano nebo nad otokom. Da je u svom malom životu vidio vatromet, odmah bi takvo nebo nazvao vatrometnim. Bio je uvjeren da one daleke gradske zvijezde propuštaju nezaboravnu igru. Zašto nikad ne otplove dalje od grada?
        A tek kad bi vidjele ove stare borove! Krošnje su im tamnije od neba, a zvijezde sjede na njihovim iglicama. Vidljivo sretne.
        „Menino!“ iz sanjarenja ga je prenuo glas Male Tratinčice, toliko visok i glasan da se čuo do zvonika.
        „Moje je! Nije tvoje!“ ljutila se, jednako glasno, Domina Mina. „To je meni dala teta!“
        „Menino!“ bila je uporna manja djevojčica.
        Odnekud je izronila i teta. Od Male je Tratinčice uzela knjigu koju je donijela za Dominu Minu, a njoj je pokazala slikovnicu. Teta ju je posjela na koljena, svojim je rukama uhvatila njezine sićušne ruke i čudnovatim ih pokretima pomicala. Pomicala su se i tetina usta. Bila je to neka neobična pjesma, nije razumio ni riječi. Zvučala mu je poput kiše. Prvi je put požalio što nije išao u školu. Možda se tamo uče i pjesmice?
        Uskoro je vidio nasmiješenu Malu Tratinčicu u maminu naručju. Mahala je svima i slala poljupce.
        „Laku noć!“ šapnuo je Zloćun Pločun.
        I on se spremao zaspati kad je osjetio ubod i začuo zvon. Din-don!
        „Tko je sad?“ prestrašeno se zaoblačio. Zvonik je zvon ponovio, zazvao, zazvonio i oblak se zakotrljao prema velikoj zvijezdi iznad kuće malih djevojčica.
                                      
***
 
        U sobi u kojoj spavaju Domina Mina i teta gorjelo je svjetlo. One su obje starije sestre pa mogu i duže razgovarati, igrati se, čitati i pričati priče.
        Teta je jedva čekala čitati priče Domini Mini, ali je večeras znatiželjna teta slušala.
        Slušao je i Zloćun Pločun.
                                           
        „Kuća mu plovi na nebeskim otocima. Zloćun Pločun plovi na nebu. On se smije kad djeca ne slušaju. Kad se smije, od smijeha mu se napune obrazi i počne kiša. Kišne kapi upadaju u more. Zloćun Pločun plovi daleko, daleko. Ako djeca slušaju, on se naljuti pa ode dalje. Janjci Sanci govore: 'Evo ti cvijeće! Evo ti cvijeće!' Ja imam vazu. Ja spavam...“, sve je tiše mrmljala mala djevojčica.
        „Moja mala pričačica“, šapnula je teta i ugasila svjetlo. Zloćun Pločun je u zadnjem svijetlom tračku primijetio da se smješkala. Smješkao se i on dok su Janjci Sanci svojim meketom i mekom vunom ispunili cijelu sobu, kuću, otok i nebo.
 
***
  
        „Danas je prvi dan proljeća“, svečano je izjavila mama.
        Domina Mina je to već znala jer su je da joj kažu vrlo važnu vijest najranije probudila dva kosa pod prozorom. Ona i teta su odslušale njihov jutarnji proljetni koncert, gledale crne frakove koje su odjenuli za muziciranje. Samo su im kljunovi nestajali u žutilu cvijeća jer su kosovi od pjesme posvećene proljeću malo ogladnjeli i usput su doručkovali čeprkajući po vrtu.
        Baka se prisjetila kako je nju i njezine prijatelje iz razreda učiteljica svake godine vodila na pozdrav proljeću. Pozdravljali su ga šetajući po otoku i kupajući se.
        „I baka je išla u školu“, zastidio se Zloćun Pločun koji je prespavao noć na dimnjaku jer ga je poslije onog uboda na zvoniku malo bilo strah.
        Mala je Tratinčica, čim je baka spomenula kupanje, legla na pod i mahala rukama i nogama kao da pliva.
        „Idemo pozdraviti proljeće“, spremno je dočekala teta.
        Djevojčice su se užurbano spremale.
 
***
 
        Kad ih je Zloćun Pločun ponovno vidio, gazile su daleko od kuće sigurnim malim koracima. Nikad do sad nije vidio takve putiće i toliko naslagana kamenja. I gradić iz kojeg su došle sagrađen je od kamena, makar onaj njegov najljepši dio smješten između dva mosta. Stanovnici gradića s ponosom su govorili da je njihov grad Kamena Ljepotica. I bio je...
        Ali ove kamene mreže u kojima su nestajale njegove prijateljice! Podsjećale su ga na labirint njegova nebeskog otoka. Tko li je naslagao to sivo kamenje tako da istovremeno otkriva i sakriva stabla i zemlju, nebo i ptice? Tko li je okamenio vrijeme i oblake?
        „Koliko još do Malog Sela?“ pitala je Domina Mina.
        „Vidiš li crkvicu na brdu?“ objašnjavala je teta. „Lijevo od crkvice je Malo Selo.“
        Mala Tratinčica se umorila i jedan dio puta nosile su je malo mama, malo teta.
        Zloćun Pločun je posjetio crkvicu na brdu. Ona nije imala zvonik ni velika zvona kao crkva u mjestu. Mogao se bez straha iznad nje smjestiti. Gledao je otoke u moru lijeno opružene kao oblake. 
        Uskoro su se počele spuštati prema ostatcima kamenih krovova. Pod prvim od tih nekadašnjih krovova rodila se mamina i tetina baka, bakina mama. Sve su četiri dotaknule zidove. Teta je opet nešto odšutjela.
        Zaustavila se na nečemu za što je rekla da se zove gustirna i da je vrlo važna za život na otoku jer se u njoj skuplja kišnica.
        „Je li kišnica kiša?“ pitala je Domina Mina.
        „Da, kišica-pišica. Kišnica-pišnica-mišnica-tišnica! Poda-boda-moda, oblakova voda! Vodica-podica-rodica-bodica. Domica-Pomica!“ škakljala ju je.
        Mama je fotografirala gustirnu, bez njih i s njima.
        „Tko zna je li uhvatila moju sjenu?“ znatiželjio se Zloćun koji je naglo porastao u svojim očima otkad je čuo da se u gustirni skuplja kišnica.
        „Gustirna je kameni oblak otoka“, htio je zagrliti tetu nakon tih riječi, ali je znao da bi je smočio pa je radije razvukao svoju sjenu i sjenom zagrlio gustirnu i sve na njoj.
        „Zloćun Pločun?“ upitala je Mala Tratinčica.
        „Pomašite mu“, predložila je mama.
        Mahale su mu cijelim putem dok su se vraćale kući.
     
 
***
 
        Odjednom se nešto u njemu uskomešalo. Danas je toliko toga naučio i bilo mu je zabavno. Osjetio je kako je rastao, a nije se ni jednom nasmijao ni prskao. Možda u toj školi nije toliko loše? Čuo je tetu kako s radošću govori o svojim učenicima. I Domina Mina, koja je imala samo pet godina, išla je u malu školu. Stalno je govorila o svojoj učiteljici, samo što ju je zvala tičer. I njegov je djed nekad bio oblačitelj, učitelj u Školi padanja kiše...
        ...Stara Oblačina... Samo što nije proplakao sjetivši se djeda.
        Možda ga neće htjeti primiti u školu jer se on nije htio škole primiti? Možda ga neće htjeti primiti jer je blizu kraj školske godine? Teta je rekla da je poslije proljetnih praznika kraj blizu i kako jedva čeka jer će tada više viđati Dominu Minu i Malu Tratinčicu.                                               
        Ali ...? On bi, ako ga prime, išao u Školu padanja kiše! Pada li kiša cijelu godinu?
        Što bilo da bilo, odlučio ih je ostaviti i krenuti kući. I u školu. Nadao se.
 
***
 
        Dok se Zloćun Pločun vraćao na svoj nebeski otok, strahovao je da će mu mama, koja vedri i oblači u njihovu domu, biti ljutita i da će u oblačićima iznad njezine glave biti munje i gromovi. Prevario se, mama Naoblaka je bila presretna. Zagrlila je svog malog odmetnika. U oblačićima iznad njezine glave bila su srca i poljupci. Ispričao je mami gdje je sve bio i što je sve vidio. Rekao joj je da želi ići u Školu padanja kiše.
        I djed je bio presretan. Stara Oblačina je nekad predavao Vratolomije kiše i potajno se nadao u svojoj staroj oblačnoj duši da će mu unuk ići njegovim stopama, točnije, njegovim kišama.
 
***
 
        Ispunila su se djedova kišna očekivanja. Zloćun Pločun je postao pravi oblačnik, tako su u Školi padanja kiše nazivali učenike. Nije ga ljutilo to što neće dobivati petice. U Školi padanja kiše ocjene nisu nikad uveli jer su od ocjena više cijenili rast. Rasli su oblaci, a s njima stabla, travke i cvijeće. Bujali su potoci i rijeke.
        Otkrivao je sve o kiši. Nekad mu se činilo da je, upisavši se u školu, upao u kišu problema, ali nije odustajao. Nije volio kisele kiše, ali i njih je bilo sve više. Pomagao je kišnoj glisti i kišnoj sjeni. Znao je što znači kisnuti. Zavolio je Ples na kiši i za tu je prigodu nabavio jedan veliki šareni kišobran i cipele koje su neprestano šljapkale: šljap! šljap! Glava mu je bila puna padalina i oborina. Shvatio je da je u početku samo škropio, ali da može i sipiti i rominjati. Pratio je ritmove koje je u školi naučio... Sviđala mu se riječ romon. Proljetni romon.
 
***
 
        Dok je jednog dana proljetno romonio, sjetio se Domine Mine i Male Tratinčice. Što li rade te dvije djevojčice?
        Pomolio je glavu kroz blistavi kvadratić na njihovu domu i ugledao ih za stolom na nekom ozbiljnom zadatku. Približio se. Domina Mina pisala je pismo. Pročitao je pismo iako to nije nimalo pristojno i vidio da piše tati koji je na brodu. Mala Tratinčica crtala je neki neobičan lik i uporno ponavljala: „Tata, tata.“
        Kad je završila pismo, Domina Mina je uzela kovertu, na njoj je nacrtala more, brod, tatu, mamu, sebe i Malu Tratinčicu. Na nebu je bila Zlatica Balumbica. Nije dobro vidio, ali mu se učinilo da je još netko pored Zlatice.
        „Mama, vidi, nacrtala sam i Zloćuna Pločuna!“ smijala se.
        „Nacrtala je Zloćuna Pločuna“, romonio je proljetno marljivi oblačnik.
 
***
 
        Zlatica Balumbica postajala je sve tvrdoglavija i upornija. Širila je svoje zlatne tople prste. Kad su se pretvorili u najtoplije lepeze, njima je počela privlačiti zemaljske kapljice. Kraljevski je odlučila da krajevi uz more i ljudi, koji u njima žive, ožedne, a Škola padanja kiše morala se preseliti na planine.
        „Sigurno su počeli praznici o kojima je s toliko nestrpljenja pričala teta“, razmišljao je.
        „Tko zna gdje su one?“ pitao se.
 
***
 
        Naglo! Odjednom! Iz vedra neba!
        Pljus! Pljus! Pljuskati...    
        Tih su dana u školi naučili što znači pljuštati.
        Naučili su i da moraju bježati od zvonika jer oni svojom zvonjavom paraju oblake koji tada postaju nemoćne krpe.
 
***
 
        Za najvrućeg dana oblačnici su krenuli na logorovanje. Spuštali su se niz planine, munjevito prešli preko gradića na obali mora koji se opušteno sunčao na ljetnoj žegi i zaplovili prema pučini. Valjali su se oponašajući bjeloglave, bjelogrive valove pod sobom. Širili su svoja krila poput galebova koji su ih htjeli dosegnuti i preletjeti. Slobodni kao što to mogu biti samo oblaci!
        Raspršili su se nebom i cijeli se dan obilato gostili sitnim vodenim kapljicama koje su se treperavo penjale nevidljivim nebeskim stubama. Kapi su hrlile k Zlatici Balumbici, ali su, ništa ne sluteći, upadale u usta oblaka. 
        Kad su se dovoljno nasitili, njihovi su oblačitelji potražili mjesto za logorsku vatru.
 
 
***
 
        Bio je iznenađen, ugodno zaoblačen, kad je vidio da se ponovno okupljaju baš iznad one crkvice na Niku gdje se on prvog dana proljeća tako lijepo odmarao na izletu s djevojčicama.
        Otok, koji je onda bio zelen i rosan, izgledao mu je sparušeno. Oblaci vole sivu boju, ali ova je bila nekako vatreno suha, kao da će svakog trena planuti. Od blještave bjeline kamenih mreža, kojih se uvijek s radošću sjećao, boljele su ga oči. A gustirna koja je onda bila puna kišnice, sada je od žeđi jedva disala.  
 
***
 
        Kad je Zlatica Balumbica legla u svoju morsku postelju, odjednom su se odnekud pojavili Vitruni Brzuni. S tim su brzonogim drznicima katkad plovili.           
        Uz to što su bili brži, bili su i veliki razmetljivci. Navodno su mogli oživjeti sve što su htjeli. Stalno su se vrzmali i brzali. I hrzali su oni, hrzali. Svi su se ljudi, sve stvari i svi oblaci od njih trzali.
        I u tom vrzmanju, brzanju, hrzanju i trzanju među oblačnicima je izbila tuča. Počeli su se udarati i gromoglasno sudarati. Neki su oblačitelji od ljutnje očima sijevali. One pojedene kapljice postale su kapljetine i stale su se opasno valjati i kotrljati.
        To mu se nimalo nije sviđalo.
        Tko je vidio tući se?
        Iskrao se i preletio preko kuće u kojoj su živjeli djed i baka malih djevojčica. Nije vidio ni čuo svoje prijateljice. Samo je baka zatvarala jedno, a teta drugo drveno krilo prozora koje samo što nije odletjelo.
        „Brzo, nevera će“, jedva je čuo baku.
        „Valjda će past koja kap“, pušući je odgovorila teta.
       Na spomen kapi požurio se natrag. Možda oblaci znaju zbog čega se tuku? 
 
***
 
       Kupale su se.
        Domina Mina i teta plivale su same.
        Zloćun se Pločun odmarao u moru uvale.
        Sve su kuće još bile mokre od kiše. Zlatica je Balumbica u kapljice na stablima uplela svoje prste.
        Uskoro su došle Mala Tratinčica i mama.
        „Kako je lipo noćas dažilo“, bila je sretna teta.
        „Ni pinkicu se more ni oladilo“, mama je smočila nogu i ustvrdila.
        Nekako su ljetno govorile.
        Sigurno su se od ljeta na Niku opile. Ili su sinoćnje kiše malo popile?
        „Mama, vidi, bez rukavica! Bez peraja!“ vikala je Domina.
   
***
 
        Poslijepodne oblačitelji odlučiše da oblačnici moraju još malo vježbati.   
        Djevojčice su se uvijek sklanjale od kiše, ali se ipak nadao da će ih vidjeti prije no što ode iz ljetne škole.
        Tek što su počele prve kapi, odnekud su se stvorile teta i Domina Mina.
        Teta se od kapljica raspametila i bućnula.
        I Domina Mina se u trenu našla u moru.
       „Zloćunko Pločunko!“ mahala mu je teta kad je izronila i rukom udarala o površinu mora stvarajući još više kapljica.
        „Zloćunko Pločunko!“ dovikivala mu je Domina Mina.
        Plivale su i grabile kapi i oblake.
        Kupao se i Zloćun Pločun. I rosio i roskao i kapima po moru kapao.
        Kupao se i zvonik, od kišnih kapi u moru se rastvarao i migoljio. I nije izgledao nimalo opasno.
        Kad su izašle iz mora, umjesto ručnicima brisale su se kišnim kapima. A onda su dugo gazile po lokvama i u njima lovile svoj odraz i odraz oblaka.
 
***
     
        Nakon ljetne škole dobivao je sve teže zadatke. Učio je bez prestanka i sve više kišio. Mama Naoblaka bila je sve sretnija, sve tmurnija. U svijetu oblaka nije loše da su mame tmurne. Naprotiv!
        Svakodnevno je počelo lijevati u mlazovima, kapi su šibale ulice i drveće... Vitruni Brzuni su im bili stalno za petama. Lišće je počelo pričati neke šuštave priče.
        Jednom je u Gradu-Palači želio provjeriti koliko mu je kapljica potrebno da u minuti smoči sjajnu površinu njegove rive i na dnu najšire gradske ulice ugledao tetu. U ruci je nosila knjigu umjesto kišobrana.
        Da ju je barem prije ugledao! Njoj nisu zasmetale kišne kapi, samo je zagrlila knjigu i zaštitila je jaknom. Uskoro je nestala u jednoj od prodavaonica koje su bile poslagane s obje strane ulice. Kad je izašla, uz knjigu koju je i dalje skrivenu stiskala uza se, nosila je i nekoliko vrećica. Činilo mu se da je često pogledavala u nebo i smiješila se.
        Ispred raskošne žute kuće koja je bila lijepa kao kakva glumica srela je prijateljicu s kišobranom. Prisluškivao je iako se to ne smije.
        „Samo je tjedan razlike između rođendana pa njih dvije zajedno slave, ali oba puta“, objašnjavala je teta. Nije joj nedostajao ni jedan glas.
        „Na Tratinčičin rođendan dolaze bake, djedovi, tete, a na Dominin njihovi mali prijatelji“, raspričala se.
        „A je li gotova?“ pitala ju je prijateljica.
        Teta je počela izvlačiti knjigu, ali je nije uspio vidjeti jer je njezina prijateljica upravo tad pomakla svoj kišobran.
                                   
***
 
        Knjiga i rođendan. O knjigama nije mnogo znao, osim da su važne teti i djevojčicama. Ali... u riječ rođendan čučnuli su oblaci šlaga i kiša od slatkiša.
        Znatiželjni je Zloćun i dalje pratio tetu. Oprostila se od svoje prijateljice i još neko vrijeme hodala dok nije ušla u veliku razigranu zgradu.
        „Škola“, pomislio je jer je vidio i čuo učenike koji su se gomilali kao oblaci.
        Nakon nekoliko trenutaka ugledao je tetu na jednom od mnogih prozora okupanih kapljicama. Pred njom su u klupama sjedila djeca. To su valjda ona djeca o kojima je s radošću pričala.
 
        „Djeco, sjećate li se one priče koju sam vam počela čitati u petom razredu?“ upitala ih je. “Tada ste rekli da želite čuti svako novo poglavlje. Želite li to još uvijek?“
        Nije razumio što su rekli jer govorili su svi u jedan glas. Od njihova žamora i kiša je požurila. Vidio ih je kako ustaju i užurbano zatvaraju prozore.
        Uskoro su mirno sjedili i pažljivo slušali.
        Teta je stajala pred njima i čitala. Nakon što je knjigu odložila na stol, vidio je da učenici udaraju dlanom o dlan. Teta se smijala i neprestano stavljala kažiprst na usta.
        Okrenula se prema ploči i nešto napisala. I djeca su počela pisati i crtati oblake.
        Osmjehnuo se djeci, teti i oblacima u bilježnicama.
        Hitao je dalje.
 
***
 
        Nekako je naslutio da je danas taj dan. Dugo se oblačio prije izlaska, a zatim posjetio Zlaticu Balumbicu koja se nije dobro osjećala. Rekao joj je da ide na rođendan svojih malih prijateljica i da bi uz mamu Naoblaku trebao i poneku njezinu zraku. Iako onemoćala, rado ga je poslušala.
 
                                            
***
 
        Zavirio je.
        Torta je bila poput oblaka šlaga.
        Za stolom su bili svi, i tata. Djevojčice su bile nasmijane.
        Zlatičini prsti pomilovali su ih po obrazima. Okrenule su se i ugledale ga.
        I teta ga je ugledala.
        „Sad smo svi na okupu“, rekla je, a oni koji je nisu razumjeli, čudno su je pogledali.
        Otvarale su vrećice koje je ona donijela. Iz omota su iskakali darovi koje su zajedno kupovali teta i on.
        „Taaako. A sad ću početi...“ bila je tajanstvena i vidljivo uzbuđena.
        Svi su mirno sjeli baš kao i onog dana djeca u školi.
        Domina Mina je sjela u tetino krilo, a teta je čitala, čitala... Stalno je spominjala njegovo ime.
        Nisu treptale. Nije treptao.
        Naposljetku su poskočile.
        „Bravo!“ vikale su.
        Baka je brisala suze.
        „Zloćun Pločun je postao pravi junak“, ponosno je ustvrdila mama.
        „Kad sam ja bila velika...“, započela je Mala Tratinčica visoko u tatinu naručju.
        „Stalno me je gnjavila s tim Zloćunom“, gunđao je, ne skrivajući zadovoljstvo, tetin muž.
        Teta je ozarena zatvorila knjigu na kojoj su bile nacrtane njegove male prijateljice i on, njihov oblak. Iznad crteža je pisalo, velikim, važnim slovima:
 
Priča o djevojčicama
i oblaku
 
 
        Zloćun Pločun je zasrećio. Od sreće zanijemio. Grlio je djevojčice, grlio je tetu. Grlio je sve. I sve je smočio.
        Prvi je put u svoje kapi obukao sreću, a mama malih djevojčica na njihovu je tortu dodala još jednu rođendansku svijeću.
 
***
KOD: 3455
» BAJKE, LEGENDE
 • Legende i mitovi stare Grčke
 • Legende o Indijancima
 • Vila Atrim i čudesna harfa
» NON-FICTION
 • Da sam dečko /Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Glas za zemlje spas
 • Gruda oid bljuzge
 • Jedina dopuštena borba je borba protiv nasilja. Zaustavimo nasilje ljubavlju. / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Junak našeg doba / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Kad bi nasilje zamijenili ljubavlju / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Korak prema boljem svijetu / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Nasilje / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Nasilje među mladima / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Nasilje nije odgovor / Za nagradu Jagoda Truhelka /slogan
 • Nasiljem pokušavamo osvojiti svijet. Još nitko nije uspio. Pokušajmo voljeti, možda uspije. Recite ne nasilju. / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Nasiljem se pokazuje snaga šake, a nenasiljem snaga karaktera / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • NE nasilju / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Ne nasilju / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Ne treba nam slogan da spriječimo nasilje. Treba nam rješenje! /Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Ne želim pognutu glavu... / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Negdje tamo daleko da vidim mirnu budućnost / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Neka veselo plovi školska lađa... / Za nagradu Jagoda Truhelka /slogan
 • Nemoj se tući... / Za nagradu Jagoda / slogan
 • Nenasilje / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • NENASILJE vs. NASILJE /Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Neznanje i predrasude / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Plavo, bol i mržnja su boje i osjećaji u očima nasilja... / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Prekomor
 • Prekomor 2
 • Prijateljstvo čini veliko srce i male stvari / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Pruži ruku, ne šaku / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Recite NE nasilju / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Recite ne nasilju / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Romobil
 • Ružičasta sanjarica
 • Šarplaninac
 • Seksualnost tinejdžera
 • Stop nasilju / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Telefonska sekretarica
 • Tući se više neću jer želim ljubav i sreću / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Tucimo se znanjem, a ne šakama / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Vrijeđaju me u školi / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 • Zašto ratujemo kad možemo imati mir? / Za nagradu Jagoda Truhelka / slogan
 • Žrtvom te ne čine samo masnice / Za nagradu jagoda Truhelka / slogan
» PRIČE NA HRVATSKIM NARJEČJIMA
 • Pričala mi je baka /Natječaj 1. festivala priče/
 • Stomorica
» PRIČE O ŽIVOTINJAMA
 • Bio jednom jedan mačak
» SA SVIH STRANA SVIJETA
 • Crveni svileni pamuk
 • Kada su stvarane životinje i ptice
 • Mahadeva i ratar
 • Noćno sunce
» SLIKOVNICE 7-77
 • Sretno stablo
» STIHOMANIJA
 • Bijela tišina
 • Magarac u pidžami
» UČITELJSKA STVARAONICA
 • Božićna zvijezda
 • Buka u autobusu /Za nagradu Jagoda Truhelka /
 • Čistitelji
 • Čovjek s kišobranom
 • Cvjećarica
 • Da sam dečko /Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Din, don / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Ehkolozi
 • Gusar Marko / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Ime rijeke
 • Jezero u prikrajcima /Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Ježić Čupko / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Kako je Žižak vratio svoj žar / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Kako je Žižak vratio svoj žar / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Leptir i pauk / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Ludi Rudi
 • Mala škola / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Mekušac
 • Najjači tata
 • Otok dragulja
 • Otvoren natječaj za dodjelu nagrade Jagoda Truhelka
 • Petorica
 • Preobražaj / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Priča o maloj vili ili Svako biće katkada treba pomoć /Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Prijateljstvo / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Rajske jabučice /Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Sudar / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Sudar / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Svađalice
 • Tina / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Upoznajte Adama
 • Voda / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča
 • Zašto Lucija ne voli matematiku / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča