Moj je grad velik. Pun kao šipak, kaže se. Igramo se i radimo, volimo i svađamo, ali nitko kao one. Skupa su pile kavu. A onda je jedna počela lupati, a druga ogovarati. Gornja je zalila cvijeće pa je dolje curila voda. Donja je zapalila ugljen pa je gore išao dim. Mačka je napala kanarinca, a pas je napao mačku. Jedna od njih kasno liježe, a druga prerano ustaje. Jedna je prosta, a druga je lažljivica.
Noću je bio potres. Malen. Neki su skočili iz kreveta, a neki ga nisu ni osjetili. Svađalice se nađu skupa. Pomire se. Kao da se nikad nisu svađale. Piju kavu jedna kod druge. Posuđuju mrkvu ili šećer. Kupuju jedna za drugu. Zbog te su se kupovine opet posvadile. Neka je salata bila ovakva, a ne onakva. Totalna zbunjoza. Svađalice se nakostriješile, narogušile i naježile, naoštrile koplja, to jest – jezike. Bla, bla, bla! Ponekad mi se čini da one uživaju u tim svađama. Nikad mi neće biti bistro. Mene svađa ne veseli. Vjerojatno je teško živjeti složno u velikom gradu. Gužva je i svatko svakome smeta. Moje susjede nisu baš kao sjemenke u šipku.
Za njih se može reći: Slažu se kao rogovi u vreći.
Mirjana Mrkela
/književnica, učiteljica/
