Ne znam zašto nam tako mnogo treba da svojim bližnjima kažemo što osjećamo prema njima. Izgubiti nekog bližnjeg i nastaviti svaki dan normalno živjeti činilo mi se nemogućim. Manje od godinu dana nakon očeve smrti došli su i moji završni ispiti u školi, bio sam pod velikim pritiskom i sve mi je bilo teško. Morao sam brzo odrasti.

Imao sam napadaje depresije, krize identiteta, čak sam pomišljao i na samoubojstvo, sve mi je bilo zbrčkano i činilo mi se kao da nikoga nema da mi pomogne, sve savjetodavne službe činile su mi se nekako nedostupne. No nastavio sam nekako živjeti, trpeći u tišini, ali u nadi da će sve jednog dana biti bolje i da će se moj život promijenti.

Prije očeve smrti sudjelovao sam u različitim volonterskim poslovima za mlade, u sklopu svoje lokalne zajednice, imali smo različite radionice u kojima smo izražavali svoja mišljenja i nastojali nešto učiniti u lokalnoj zajednici. To me održalo u tom teškom vremenu, ondje sam i upoznao jednog od mentora s kojim sam mogao razgovarati, poslije čega se sve počelo polako mijenjati. S mentorom sam potigao odnos kakav na žalost nikad nisam imao sa svojim ocem. Postao sam siguran u sebe, usredotočen na život i koncentriran na ostvarenje životnih ciljeva.

 

Nije lako nositi se s gubitkom bliske osobe, ali mislim da je potrebno imati vjere, ostati pozitivan i siguran u ono što želim od života, jer sve ni tada nije tako crno, kako nam se na prvi pogled čini.