Cilj ove studije bio je da testira hipotezu da samopovrijeđivanje ukazuje na pokušaj pojedinca da se nosi sa psihološkim poteškoćama koje mogu dovesti do suicidnog ponašanja u slučaju da je pritisak veći nego što to može podnijeti.
 
U proljeće 2005. godine, u cilju provođenja studije, naučnici sa Cornell univerziteta i Univerziteta Rochester u SAD-u, principom slučajnog uzorka pozvali su 8300 studenata sa dva univerziteta na sjeveroistoku SAD-a da učestvuju u anketi putem interneta. Od tog broja, odazvalo se njih 3069 (37%). Iz mjerenja su izbačeni nepotpuni odgovori i slučajevi u kojima nije bilo moguće utvrditi status učesnika po pitanju samopovrijeđivanja i suicidnog ponašanja, te je preostalo ukupno 2875 odgovarajućih slučajeva.
 
Jedna četvrtina ispitanika navela je iskustvo samopovrijeđivanja, suicidnosti ili oboje. 40,3% od onih koji su prijavili samopovrijeđivanje također je prijavilo i suicidnost. Dodavanjem varijabli trauma i stresa ova se veza još više povećala.

U poređenju na ispitanike koji su izvijestili samo o suicidnosti, oni koji su prijavili i navike samopovrijeđivanja uz suicidnost češće su navodili i ideje o samoubistvu, plan, geste i pokušaj samoubistva.
 
Pošto je dobro utvrđeno da ponašanje koje uključuje samopovrijeđivanje ne predstavlja suicidnu gestu, mnogi ljekari pretpostavljaju da nije neophodno provesti procjenu sklonosti ka samoubistvu. Međutim, rezultati ove studije ukazuju na to da prisutnost samopovrijeđivačkog ponašanja ipak treba predstavljati signal ljekaru da izvrši procjenu sklonosti pacijenta ka suicidu.

 

Post jedne četrnaestogodišnje blogerice:

”Moja najzanimljivija ovisnost je nešto što vole nazivati samoozljeđivanjem, iako se ja protivim tom izrazu, nekako mi se ne sviđa. Autodestruktivno i autoagresivno ponašanje možda bolje zvuči. Jednostavno me nešto toliko izbaci iz takta, ili je jednostavno dovoljno da se ujutro probudim i vidim kako sam (još uvijek!!) živa, ili kad navečer počnem razmišljati o postojanju (što me naljuti i baci u očaj i depresiju), pokrene me bilo što, uzmem nešto što mi je najbliže – u početku nož (jesam li rekla kako sam opsjednuta noževima i da ih obožavam?), a u posljednje vrijeme žilet – i jednostavno povlačim crte po zglobovima. Dakako, ostaju maleni ožiljci, a ne smatram ih bitnima. To je loše, možda bih se onda barem nastojala kontrolirati. Jednom sam u nekoliko poteza (koji su mi tada bili iznimno zanimljiv i zabavno-bolan ispušni ventil) napravila lijepu crtu od zgloba do lakta (s unutarnje strane, naravno). I sad mi je ta crta ostala, ali ne smeta mi dok se ne nađe netko pametan i znatiželjan, poput moje drage sestre, te upita što mi je to. Naravno, rekla sam joj istinu, na što sam (kao i uvijek) dobila savjet da posjetim svog doktora ili psihologa. Lijepo. Ne kažem joj ništa i čekam dok ne promijeni temu. Jednom mi se dogodio još veći eksces, kada sam urezala tri šestice na dio trbuha. I to mi se tada činilo iznimno simpatičnim i opuštajućim. Naravno, ponekad znam (namjerno) lupiti glavom u zid, vrata, ili zariti glavu u jastuk, prestajući disati na neko vrijeme, onda mi se smrači pred očima i počne mi šumiti u ušima (i mozgu, kako to ja doživljavam) i onda se upravo zbog tog šuma prekinem zabavljati uskraćivanjem kisika svom beskorisnom organizmu. Ne volim šumove i zujanje u glavi. Mrzim to. I one zvukove koji mi se priviđaju (ponekad malo prečesto). ”

 

 

Što je to?
Samoozljeđivanje je dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu. Ozljedu nanosi osoba sama sebi, bez pomoći druge osobe, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva.

Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja kao što su npr. rezanje, grebanje, čupkanje kože, čupkanje kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogućavanje ranama ili ozljedama da zarastu, izazivanje opeklina… i sve drugo što dovodi do ozljeda. Najčešće se koristi rezanje, i to najviše na zglobovima, nadlakticama i unutarnjoj strani bedara.

Samoozljeđivanje se ne odnosi na ponašanja povezana sa seksualnim uzbuđenjem, dekoracijom tijela (npr. piercing ili tetoviranje) ili svjesnim pokušajem samoubojstva.

Većina istraživača se slaže da se samoozljeđivanje ne vezuje uz samoubojstvo jer općenito osobe koje se samoozljeđuju nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja. No, iako samoozljeđivanje nema u korijenu samoubilačke ideje i misli, ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera u nanošenju ozljeda.

Zašto samoozljeđivanje?

Osobe koje se samoozljeđuju kažu da im nanošenje ozljeda donosi:

Ovi se razlozi mogu svrstati u tri osnovne kategorije:

Osobe koje se samoozljeđuju mogu biti muškog ili ženskog spola, heteroseksualne, homoseksualne ili biseksualne, visokoobrazovane ili neobrazovane, bogate ili siromašne, iz bilo koje zemlje na svijetu. Neke osobe rade na odgovornim pozicijama i efikasne su u poslu. Dob osobe koja se samoozljeđuje može ići od rane tinejdžerske dobi do starosti. Bez obzira na to, zajedničko im je da imaju neke ili većinu od ovih osjećaja ili karakteristika:

Potražite stručnu pomoć. Čim prije. To nije problem kojeg ćete moći riješiti sami. Psiholog vam može pomoći razumjeti vaš unutarnji svijet i izgraditi drugačije, efikasne i korisne načine suočavanja sa svime što život nosi.

Niste sami. Ima ljudi koji vam mogu i žele pomoći.

 

Zaključak:
Jaka emotivna napetost potiskuje doživljaj boli i to je jedan od osnovnih razloga zašto se ljudi saomoozljeđuju. Ozljeđuju se da bi zaboravili ili potisnuli ono što ih zapravo brine jer se ne mogu nositi sami sa tim , jer misle da su sami.

Jedna od najvažniji zadaća našeg zanimanja medicinske sestre ja da budemo uz takvu osobu, pružimo joj potporu i pokažemo da nije sama te da joj pomognemo u pronalasku izlaska iz začaranog kruga ”ubijanja” jedne boli (duševne) drugom, onom fizičkom.