Korak prema boljem svijetu / Za nagradu Jagoda Truhelka / esej
 

Prijava za nagradu Jagoda Truhelka

Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju

         Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja

Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.

Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka

Bukovačka 135, Zagreb, tel./fax: +385 1 4828 938, e-mail: info@medioteka.hr, www.medioteka.hr

Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:

Za književno stvaralaštvo učitelja

Za najuspješniju priču

Za najuspješniju pjesmu

Za internetske novinarstvo učenika

Za najspješniji esej

Za najuspješniji reklamni slogan

 

 Još od prvih zapaljenih plamićaka vatre, prvih crteža na vlažnim, tamnim zidovima chauvetske pećine (gdje su pronađeni prvi čovjekovi pokušaji opisivanja svijeta oko sebe) i prije no što se prvo kolo zavrtjelo kako bi olakšalo čovjekov teret, ljudska rasa neprestano se borila sa svojom mračnom stranom. Bio to strah, ljutnja, pokazivanje premoći ili čisti nagon za uništavanjem (ovo je, nažalost, nešto što je samo čovjek kadar imati), nikad nismo štedjeli razloga kako bi opravdali nasilje, a ni nasilje nije štedjelo načina kako bi opravdalo nas. 
Čim, kao djeca, postajemo svjesni samih sebe i svijeta koji nas okružuje, počinjemo primjećivati, a kako odrastamo prihvaćati, kako nas taj isti svijet naizgled uči jednoj stvari: gazi ili budi zgažen. Davno je engleski renesansni pjesnik  John Lyly rekao: „U ljubavi i ratu sve je dopušteno“. No, bismo li se mi stvarno trebali povoditi za ovim riječima? Bismo li zaista trebali, od svojih najmanjih koraka, mlatiti kako ne bismo bili premlaćenima, vrijeđati kako mi sami ne bismo ostali povrijeđeni, odbacivati one koje smatramo drukčijima samo zato da bi drugi prihvatili nas? Nitko od nas nije bio rođen s pištoljem u ruci, nitko od nas nije zamrzio svijet čim je otvorio oči, nitko od nas nije odbacio ljude oko sebe samo zato što nisu izgledali ili ponašali se poput nas. Sve smo to, nažalost, naučili.
Što je najtužnije, svijet nas i dalje uči istoj stvari: boj se drukčijeg! Taj isti svijet nas barem jednom u životu natjera da se upitamo: Što je to normalno? Odgovor na to pitanje niti je jednostavan niti je univerzalan. Svi narodi ovog svijeta ne pružaju isti odgovor na ovo pitanje. Dok je meni normalno probuditi se ujutro, pojesti svoje kukuruzne pahuljice koje mi je brižno spremila moja baka, obući čistu odjeću koju mi je mama još jučer oprala i izglačala i otići autobusom u školu, nekom dječaku u Vijetnamu normalno je ustati, pojesti pržene skakavce koje je prošlu noć lovio sa svojim ocem, obući odjeću koju je sam oprao i složio te otpješačiti u školu udaljenu i po dvadesetak kilometara od njegove kuće. Neki dječak mojih godina u Mauritaniji, jednoj od najsiromašnijih država svijeta, pak, gleda na ova dva primjera tužnim očima zbog toga što njega nitko ne budi ujutro; majka mu je prebolesna da se brine o njemu, baku i oca nikad nije ni upoznao, a osjeća se kao najveći bogataš ovog svijeta kad mu netko da šalicu pitke vode. Utopiti se u masi kod mene znači ne dobivati uvijek odlične ocjene da me prijatelji ne bi zadirkivali, biti cool, što znači ne pokazivati svoje osjećaje, nositi sve što nosi moja ekipa i raditi sve što i oni rade. Nekoj djevojčici u Afganistanu to isto znači pokoravati se željama svog oca i svakog muškarca u njenom životu, ma kakve one bile, moliti se Allahu parem četiri puta dnevno te biti spremna u svakom trenutku dati svoj mladi život u ime svoje vjere. A negdje u Kini otac uči svog sina kako je najbolje za njega da se odmah zaposli u jednoj od nebrojenih zapadnjačkih tvornica, raditi i po dvadesetak sati dnevno kako bi obojica mogli priskrbiti nešto riže na stol svoje obitelji.
Sve ovo i ne mora se događati negdje daleko, daleko od naših očiju. Sve to se možda događa upravo pred našim nosom, a mi to ne vidimo.Iako se to možda ne čini na prvi pogled, zbog toga smo se udaljili od svijeta. Svijet, kad ga malo bolje pogledamo, i nije normalan, ne uklapa se ni u jedan način ponašanja i svaki njegov metar drukčiji je od onog drugog. I zbog tih stvari, baš kako je i bio naučen, čovjek je zamrzio svijet. Pa ipak, kud god da pogledamo, ove su stvari uvijek iste: ljubav, strah, nasilje i smrt.
Baš kako je svijet nenormalan i drukčiji, takvi su u stvarnosti i ljudi koje viđamo svaki dan, a takve su i stvari koje oni čine. Da nisu, ne bismo osuđivali ratove, ubojstva, pljačke, zlostavljanje žena i djece, laži i prijevaru. Sve to se ipak zbiva svaki dan. Zašto se s takvom netrpeljivošću i sumnjičavo ponašamo prema nekom tko nije u našem društvu, tko ne izgleda poput nas i ne ponaša se poput nas? Jer je to način svijeta: djeca se nauče ponašati tako od svojih roditelja, a njihovi roditelji od svojih i tako unedogled. Djeca odmalena gledaju kako im otac tuče i vrijeđa majku, djed baku, stariji brat nekog dječaka manjeg od sebe, na vijestima svakodnevno vide nečije ubojstvo, tuču odraslih, objavu rata. I to sve, naravno, ostane u njima, ponekad i cijeli život te se s vremenom i oni počnu ponašati poput svojih uzora. I baš je tako, oponašajući ono što su prije njega radili drugi, čovjek je naučio mrziti druge ljude.
Možda i najgore od svega jest to što se djeca počnu ponašati ovako jako rano. Svaki dan vidim nekog svojeg vršnjaka kako ga tuku dečki veći i snažniji od njega, kako moji vršnjaci zlostavljaju neku djevojčicu samo zato što se ne želi nametati i sjedi povučeno u svojem kutu. Niti je taj dječak napravio nešto nažao onima koji su ga tukli niti je ta djevojčica ikada rekla ili učinila nešto nažao svojim vršnjacima.
I sam sam mnogo puta pretrpio uvrede od drugih, nekoliko puta su me i tukli. Zašto? Tako, iz zafrkancije, onako, bezveze, rekli su mi. Znao sam da to nije tako, a znam to i sada. Možda jer sam odličan učenik, a oni nisu; možda jer se trudim uvijek biti pristojan i pomoći drugima, dok njih nitko nije naučio tome; možda jer su mi roditelji kupili tenisice koje izgledaju skupo, a njihovi njima nisu. Iako ja razumijem to, takvi razlozi nikad nisu i nikad ne bi smjeli biti razlog za nasilje. Kad bi svaki čovjek digao ruku na drugog samo zato što je imao bolje ocjene od njega u osnovnoj školi, čovječanstva već odavno ne bi bilo.
No, nije samo fizičko nasilje ono što  treba spriječiti. Psihičko nasilje možda je još i gore. U većini slučajeva, ružna je riječ puno oštrija od bilo koje šake. Ožiljci na koži mogu zarasti, no ožiljci na srcu ne mogu nikada. Takvo nasilje traje cijeli život, i što je najgore, ne treba nas netko vrijeđati i ponižavati svaki dan: dovoljna su nam sjećanja da bi ožiljci ponovno počeli boljeti, istom jačinom kao i onaj dan kada smo iz dobili.
Iako se možda čini da svijet više nije nasilan kako je nekoć bio, on je još uvijek prepun mržnje, nerazumijevanja i netrpeljivosti. Ima mnogo načina kako spriječiti nasilje: dobrom riječju, razumijevanjem, prihvaćanjem ljudi oko nas kakvima jesu, strpljivošću, upornošću, ali i novim nasiljem. Nažalost, baš je nasilje najčešći odgovor na nasilje.
Odrasli ljudi možda i kažu kako su oni prestari za promjene, ili kako su oni obavili svoje, a sada je red na njihovoj djeci da oblikuju svijet. No, u tome se najviše varaju. Baš su oni ti koji mogu promijeniti sve. Svaki je roditelj najveći uzor svome djetetu i najbolji učitelj svijeta oko sebe. Isto tako, odrasli su i najgori učenici, jer teško uče iz svojih pogrešaka i teško im se prilagoditi novome. No, baš zbog svoje djece moraju barem pokušati, jer ako njihovo dijete od njih vidi da prihvaćaju druge, da se trude biti pristojni i obazrivi prema ostalima, da se ne suprotstavljaju onome drukčijem od sebe, tada će i to dijete odrasti u pravo ljudsko biće, onakvo kakvim se i rodilo. Bit će čovjek bez mržnje, bez predrasuda i bez potrebe da svoju ljutnju iskali na drugima. Takvo dijete postat će čovjekom kakvim je i trebalo postati i bit će uzorom svojoj djeci, ali i svima oko sebe. I takvo će dijete napraviti važan korak prema nečemu što svi želimo - boljem svijetu.
 
 KOD: 4655 
 
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr