Perzija ili Perzijsko carstvo u antici je bila država na prostoru bliskog i srednjeg istoka.

 

Grci su prvi dali ime Perzija cijelom Iranu, što dolazi od Parse, domovine Ahemenida, današnje pokrajine Fars. Ta je Perzija, uz današnji Iran, uključivala i djelove središnje Azije, Afganistana i Kavkaza. Narodi ovih područja, povezani perzijskim jezikom i kulturom, potekli su od nomadskih indo-europskih Arijevaca, koji su se doselili na visoravan u drugom tisućljeću p.n.e.

Od kasnog 6. st. p.n.e. Perzijsko carstvo ahemedinske dinastije, koje je obuhvaćalo zemlje od središnje Azije do Inda i od Egipta do Sredozemnog mora, 200 godina bilo je najveća i najbolje ustrojena tvorevina u starom svijetu. Kir Veliki, osnivač ovog carstva, po prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je postala novo središte moći na Bliskom i Srednjem Istoku.

 

Kir Veliki došao je na vlast u Anšanu 559. pr.n.e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I., te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih skupina. On je takođe stupio u bliže odnose s Babilonom koji se u to doba pobunio protiv Medijaca, koji su vladali nad Perzijancima. Godine 549. pr.n.e. porazio je medijskoga kralja Astijaga, ušao u Ekbatanu i postao kraljem Medijaca i Perzijanaca. Došavši na vlast Kir Veliki započinje osvajačke ratove. Kroz sljedeće dvije do tri godine osvaja Lidiju i grčke gradove u Joniji. Nastavlja osvajačke pohode krećući se prema istoku i proširuje granice carstva do Baktrije i Sogdijane i uz rijeku Sir Dariju. Nakon što je zavladao Anatolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je svoju pažnju usmjerio na Babilon, te ga osvaja početkom listopada 539. pr.n.e.. Ova je pobjeda Kiru donijela, ne samo Mezopotamiju, nego i cijelo Babilonsko kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta. Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 529. pr.n.e.. Njegovo tjelo prenijeto je u Pasargade, glavni grad što si ga je sam izgradio, navodno na mjestu njegove pobjede nad Astijagom. Nakon smrti Kira Velikog 529. pr.n.e. na vlast je došao njegov sin Kambiz II. Četiri godine kreće na Egipat i napreduje sve do iza Prvog katarakta, a na zapad do Cirene. Preuzimajući egipatske običaje, proglasio se faraonom.

 

 

Međutim 522. pr.n.e. do njega je doprla vijest o pobuni u Perziji. Dok je putovao iz Sirije u Perziju, Kambiz II. nesretnim je slučajem poginuo. Njegov kopljonoša Darije koji je potjecao iz jednog ogranka ahemenidske dinastije, nastavio je put prema Perziji i uspješno ugušio ustanak. U prvim godinama svoje vladavine Darije I. krenuo je prema Indiji, gdje je pripojio Sind. U njegovo je doba Perzijsko carstvo doživjelo najveći procvat, te je uključivalo zemlje od rijeke Ind na istoku do Libije na zapadu. Darije I. izvršio je i teritorijalnu podjelu carstva na dvadesetak satrapija. Na čelu njih su bili satrapi koji su bili ili članovi perzijskih uglednih obitelji ili predstavnici lokalnog stanovništva. Darije premješta prestolnicu iz Pasargade u Perzepolis, gdje gradi svoj dvor. Pred kraj Darijeve vladavine počeo je veliki sukob s Grcima. Deset godina nakon pobune i njenog gušenja u grčkim gradovima Jonije, Darije Veliki poslao je vojsku u Grčku 490. p. n. e. Međutim, Perzijanci su poraženi na Maratonu. Darije I. Veliki umro je 486. p. n. e.

Darija Velikog nasleđuje njegov sin Kserkso I. (486.-465. p. n. e.). Novi je vladar ugušio pobunu u Egiptu 485. p. n. e., a tri godine kasnije i u Babilonu. U oba je slučaja svoju pobjedu popratio okrutnošću, a onda je 480. p. n. e. sa vojskom od 70.000 ljudi Kserkso I. krenuo u veliki pohod na Grčku. Međutim, nakon početnog uspjeha, Perzijanci su na kraju poraženi. Drugi dio Kserksove vladavine bio je u znaku gradnje u Perzepolisu i haremskih spletki, što je dovelo do atentata na njega 465. p. n. e. Za vladavine sljedeća tri kralja, vodio se Peloponeski rat između Sparte i Atene, a Perzija je pomagala čas jednoj čas drugoj strani.

 

Od kasnog 5. st. Perzijsko carstvo bilo je žarište stalnih sukoba i pobuna. 405. p. n. e. uspjela je pobuna u Egiptu; tri godine kasnije Kir Mlađi, brat kralja Artakserksa II. (405.-359. p. n. e.), unajmio je 10.000 grčkih plaćenika i krenuo na istok, zauzeti vlast, no u tom je pothvatu poražen. Artakserkso je vratio satrapije satrapima koji su se pobunili 373. p. n. e. Vladavine posljednih kraljeva počinjale su i završavale ubojstvima. 336. p. n. e. spletkarenje eunuha Babosa na prijestolje je dovelo Darija III. Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Veliki, te ono postaje dio novog helenističkog svijeta.

 

Veliko Perzijsko carstvo u doba Ahemenida razvilo je svoju posebnu religiju, ali i kulturu i umjetnost. Prevladavajuća vjera Perzije u doba Ahemenida bio je zoroastrizam, što ga je prema predaji osnovao Zaratustra (grč. "Zoroaster"), a živio je s prelaska iz 7. u 6. st. pr. Kr. Ova je religija bitno dualistička, ukoliko priznaje vrhovno božanstvo pod imenom Ahura Mazda, koje je stvorilo snage dobra, istine i svjetlosti, te njemu suprotstavljenog Ahrimana koji je stvorio sile zla, laži i tame.

 

Kraljevski gradovi Pasargada, Perzepolis i Suza bili su i središta kulture i umjetnosti. Dok je religiozno graditeljstvo bilo siromašno i trijezno, u skladu s zoroastrizmom, u ovim je gradovima zamjetan sjaj i prostranstvo kraljevskih palača, sagrađenih od kamena i sjajno ukrašenih, položenih na umjetnu uzvisicu, pogodnu za obavljanje religijskih i građanskih svečanosti. Upadljiva je važnost koju u njima imaju trijemovi i apadanas, velika, natkrivena prijestolna dvorana. Veliki uticaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i podnožja terasa preuzeti su od Asiraca, dok je Darijeva palača bogata monumentalnim frizovima od bojene opeke uobičajene u Babilonu.

Posebno je bilo razvijeno zlatarstvo, u kojemu se odražavala animalistička mašta stepskih naroda, te se putem slobodnih i naglih pokreta pretvaralo u elegantne oblike. U samo osam godina Ahemenidsko je carstvo palo pod napadima Aleksandra Makedonskog. Nakon pobjede nad vojskom Darija III. u bitci kod Isa, zauzet je grad Suza, a posljednji otpor Ahemenidi pružaju kod "Perzijskih vrata" blizu kraljevske palače u Perzepolisu. Otada počinje širenje helenističke kulture u Perziji.

Ubrzo nakon Aleksandrove smrti carstvo se raspalo, a njime su zavladali dijadosi, Aleksandrovi vojskovođe, koji postaju i osnivači dinastija. Perzijom vlada dinastija Seleukovića.

Sve do 250. p. n. e. skupa s kolonizatorima u Perziju prodire grčki jezik, filozofija i umjetnost, a grčki postaje jezikom diplomacije i književnosti. Jačaju trgovinske veze s okolnim zemljama, pa i onima na istoku. Sve je ravijeniji Put svile prema Kini, a iz Indije prodire budizam, dok je zoroastrizam na zapadu izvršio utjecaj na judaizam.

Pad kraljevstva Seleukovića započeo je dosta rano. Istočne pokrajine Baktrija i Partija osamostalile su se 238. p. n. e., a samo je vojna vještina Antioha III. spasila Perziju od invazije Parta. No, tada Rimska republika počinje napadati kraljevstvo Seleukovića, dok se u isto vrijeme u Judeji događa pobuna Makabejaca, a na istoku se širi kraljevstvo Kušana. Na koncu je Perzija podijeljena između Partije i Rima.

Parti su od 238. p. n. e. bili neovisni o Seleukovićima, no 170. p. n. e., dolaskom na prijestolje Mitridata I. iz dinastije Arsakida pod njima se ujedinjuju perzijske zemlje, te u gornjem toku Eufrata počinju dijeliti granicu s Rimskim carstvom. Tako ove dvije države postaju ozbiljni takmaci, osobito oko prevlasti nad Armenijom. Teško naoružana partska konjica, podržana vještim strijelcima, bila je dostojan suparnik Rimljana, što se i vidjelo u nizu bitaka, poput one u kojoj je partski vojskovođa Suran, u bitci kod Karhe pobijedio Marka Licinija Krasa, upravitelja Sirije. Mezopotamija se u to doba pretvorila u pravo bojno polje.

U ovom je razdoblju helenistička kultura počela popuštati pred izvornim perzijskim običajima. Ipak, partskoj je državi nedostajalo jedinstvo. Vlast je dijelilo sedam klanova koji su se ujedinili u savez, prema kojem je svaki od ovih klanova vladao po jednom pokrajinom. Do 1. st. n.e. Partija je sasvim decentralizirana, a njezinim su područjima, kao feudima, vladali lokalni velikaši, dok su zemlju sve više iscrpljivali ratovi s Rimljanima na zapadu i Kušanima na sjeveroistoku.

Kraljevi su u takvoj situaciji bili prisiljeni davati sve više samostalnosti lokalnim moćnicima, a vazali nisu više bili pokorni kralju. Ipak, posljednji partski kralj Artaban IV. (216.-224.) uspio je donekle povratiti staru moć, no to nije dugo trajalo. Perzijski kralj vazal, Ardašir, pobunio se 224. godine i zauzeo Ktezifont, što je označilo i kraj Partskoga saveza.

U samo dvije godine Ardašir I. postao je perzijskim šahom, kao prvi vladar iz pokrajine Pars nakon Ahemenida, zbog čega su se on i njegovivi nasljednici vidjeli kao nasljednici velikih vladara, Kira i Darija. Nova je dinastija nazvana Sasanidima po Ardaširovu djedu.

Njihova je politika bila bitno osvajačka, tako da su povratili krajeve što su ih Partima bili oduzeli Kušani, te nastavili sukobe s Rimskim carstvom. Jednom su prilikom 260. godine čak i zarobili rimskog cara Valerijana.

Svoju snagu i dugotrajnost Sasanidsko carstvo zahvaljuje snažnoj centraliziranosti, za razliku od prethodnog partskog razdoblja. Društvo je bilo jasno podijeljeno na kaste, gdje su na vrhu društvene ljestvice bili svećenici, slijedili su ih vojnici, potom pisari i konačno pučani. Zoroastrianizam je postao službenom državnom religijom i to ne samo u Perziji, nego se širio i ostalim osvojenim pokrajinama. Ostale su religije povremeno progonjene. Posebno je to bio slučaj s Katoličkom Crkvom (tada još jedinstvenom prije raskola 1054. godine), djelomično i stoga što je od 4. st. postajala službenom religijom Rimskog carstva. S druge strane, Asirska Crkva Istoka, koja se 431. odvojila od Katoličke Crkve bila je tolerirana, a ponekad i potpomognuta.

Veliko širenje carstva pridonijelo je njegovoj sve većoj nestabilnosti, te su krajem 5. st. njegove istočne dijelove osvojili Bijeli Huni. Unutar Perzije dogodila si i pobuna sljedbenika filozova Mazdaka (umro oko 529.) koji je naučavao mješavinu dualizma i manihejstva, te oštro napadao strogu društvenu podjelu u carstvu. Ipak, Hozroje I. (531.-579.) uspijeva povratiti vlast u državi, te je proširiti do Antiohije i Jemena. Za njegovih će nasljednika, osobito za Hozroja II. Parviza (590.–628.), carstvo obuhvatiti čitav Bliski istok i Egipat. No, rat s Rimljanima, koji je tome uslijedio, doveo je do daljnjeg slabljenja Perzijskog carstva. O pobijedi rimskog cara Heraklija u tom ratu govori i Kuran, koji spominje "pobjedu vjernikâ", budući da su Rimljani bili monoteisti, za razliku od Sasanida koji su, kao sljedbenici zoroastrianizma, bili dualisti.

U to doba rasula sasanidskog carstva, raste moć arapskog kalifata, što će za Perziju označiti novo doba.