Moja čarobna škola bila bi ovakva: Počnimo od igrališta. Dakle, kad bi djevojčice i dječaci igrali rukomet, ne bi se trebali znojiti da zabiju gol, nego bi samo pucnuli prstima i lopta bi se sama zabila u mrežu. A sada nešto o dežurnom. Dok ne zvoni, đaci ne smiju ući u razred, a u Čarobnoj školi nije tako – samo mahneš čarobnim štapićem i vrata se otvaraju...

I u razredu je sve drukčije. Sjedneš na stolac i sve što mu narediš on učini, npr.: Odgurni me do prozora, na hodnik itd. No, dvije čarolije nemoguće je razbiti, a to su da nikad nema zadaće i da se teški zadaci sami riješe.

Na tjelesnom ne uče kao u današnjoj školi nego uče letjeti metlom i bez nje, a zatim nekoliko trikova čarobnim štapićem... Od svih predmeta djeca najviše vole glazbeni jer mogu začarati da tko pogriješi stih pa dobije lošiju ocjenu – čarobnu jedinicu koja se ipak velikim trudom ispravi.

A postoje tu i školska čarobna pravila. Ona glase ovako: Kada što zaprljate ili prolijete, morate to očistiti, ali bez čarolije. Sljedeće pravilo: Kad prepisujete od koga, morate ponovno riješiti iste zadatke, ali još i duplo više, itd. Tko prekrši pravila, mora napraviti bezbroj zadataka u jednom danu. To još nikomu nije uspjelo i zato učenici poštuju sva pravila ove škole...

Petra Jamnikar, 3.a
OŠ Dr. Andrija Mohorovičić, Matulji