|
 |
 |
|
|
|
|
| Uživanje hlapivih tvari |
|
Hlapive tvari nisu droge, ali njihova zloupotreba uzrokuje slične probleme kao i zloupotreba droga. Hlapiva tvar je spoj koji pri sobnoj temperaturi isparava. Snifanje ili udisanje plinova i razrjeđivača u dokolici postalo je relativno često, naročito među adolescentima u Australiji, gdje je prosječna dob uživaoca razrjeđivača 12 do 15 godina.
Hlapive tvari uključuju benzinska goriva, raspršivače, klorirane ugljikohidrate, ljepila, sredstva za uklanjanje laka za nokte, antifriz, razrjeđivače boja i anestetske proizvode. Sve te tvari topive su u masnoći te su pohranjene u masnim naslagama unutar tijela, naročito u mozgu. Zbog toga dolazi do produženog djelovanja na razini svijesti čak i više sati nakon prestanka udisanja. To je vrlo opasna praksa te može doći do nagle smrti čak i prilikom prvog udisanja. Te se tvari najčešće umeću u plastičnu vrećicu, ili nekakvu posudu, i stavljaju izravno preko nosa i usta te se duboko udišu. Učinak tvari udahnutih na taj način stvara promjene na razini svijesti uključujući ugodan osjećaj opijenosti i vizualnih halucinacija.
Najveći problem kod upotrebe hlapivih otapala je pojava potencijalno smrtonosnih srčanih aritmija zbog opijenosti. Može doći i do zatajenja dišnih organa. Mada o fizičkoj ovisnosti postoje dvojbe, psihološka ovisnost je neosporna. Među pokazateljima uporabe takvih droga su stalno izostajanje iz škole, neposluh, odsutnost pažnje na nastavi, često korištenje maramica, neprestalno šmrcanje ili sisanje rukava košulje ili jakne, promjene u ritmu spavanja, nasrtljivost i zlovolja, teškoće u komunikaciji s roditeljima ili učiteljima. Učinci samo jednog udisanja, mada su potencijalno vrlo opasni, obično nestaju nakon nekoliko sati, a prevladavaju kardiovaskularni simptomi. Drugi simptomi uključuju kroničan ili česti kašalj, zujanje/šum u ušima, bolove u grudima ili anginu, krvarenje iz nosa, neuobičajeni zamor ili slabost, povećano izlučivanje sekreta iz nosa, crvene, vodnjikave oči, sanjarski izgled s halucinacijama, depresiju i/ili tjeskobu.
Učinci udisanja para su trenutačni, a traju od 5 do 45 minuta nakon prestanka „snifanja”. I dok početni učinci mogu nakon nekoliko minuta lagano nestati, ovisno o načinu udisanja, ostali učinci mogu se osjećati više sati. Za većinu uživaoca učinci će nestati u roku od sat vremena nakon prestanka udisanja hlapive tvari. Kronični uživaoci mogu imati simptome tipične za one koji se odvikavaju od droge, a slične simptomima uzimanja običnog anestetika. Mamurluk može potrajati nekoliko dana, a ponekad je popraćen drhtavicom, glavoboljom, mučninom, žestokim povraćanjem. Većina uživaoca hlapivih tvari su mlađi adolescenti, između 12 i 15 godina. U nekih skupina prevladava kronično ili opetovano udisanje, npr. kod mladih aboridžina, tj. u dobi između 15 i 24 godine.
Katkada su se kompjutorske igrice znale pokazati kao djelotvorno sredstvo odvraćanja od droga i poticanja rekreativnih aktivnosti, kod onih mladih ljudi koji rade na svom odvikavanju i uzdržavanju od udisanja razrjeđivača. Metoda odigravanja uloga u video uratcima pokazala se korisnom kod rasprava koje se tiču rješavanja krize i teškoća u odnosima s roditeljima ili drugim članovima obitelji. Ti filmovi mogu poslužiti kao sredstvo izobrazbe drugih uživaoca hlapivih tvari. |
|
|
 |
|
|
|
|
Jadranka Žderić |
|
| Medijska kultura djece i mladih |
| Mogućnosti i ograničenja |
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn |
|
- Teorijska razmatranja
- Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
- Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
- Savjetovališta za roditelje i učitelje
- Ogledni tekstovi novinara, književnika...
Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se
sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja
stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo
pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i
slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja
učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da
proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju
same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.
Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola
nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li
društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj
prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole
u tim brzim društvenim promjenama.
Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine,
televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te
komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj
otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima
poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu
zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.
[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i
razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na
razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih
pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije
upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren
njihovoj dobi, i djeci.
Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o
medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego
smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se
krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno
odgovornoj praksi. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
