|
 |
 |
|
|
|
|
| Različito shvaćanje žensko-muškoga prijateljstva |
|
Postoji li između muškarca i žene nešto što se može nazvati prijateljstvom? Odnosno, nešto što je - samo prijateljstvo? Nema sumnje, postoje različite vrste prijateljstva, a muškarci i žene različito gledaju na taj pojam.
No, činjenica je da je muško-ženski odnos vrlo teško održiv kao "samo prijateljstvo". Stav da muškarac i žena ne mogu biti prijatelji potječe, doduše, iz nekog drugog vremena, kada su žene ostajale kod kuće kako bi kuhale i čuvale djecu, dok su muškarci zarađivali za život. Od tih vremena puno se toga promijenilo, a žene i muškarci postali su (gotovo) ravnopravni u većem dijelu svijeta. Kako funkcioniraju kao jednaki, olakšano im je i međusobno druženje - češće dijele zajedničke interese, bave se sličnim stvarima, mogu ravnopravno razgovarati o mnogim temama. Dakle, vrlo je lako ostvariti vezu. Problem leži u tome kako odrediti granice i pravila. Pojam prijateljstva žene i muškarci ne shvaćaju ni u kom pogledu jednako. Za ženu pojam prijateljstva se temelji na povjerenju prije svega. Opće je poznato da žene vole svoje vrijeme s prijateljicama provoditi uglavnom u priči, dok su muškarci više okrenuti ka - djelima (nogometu, gledanju televizije i slično). Ipak, ima situacija u kojima i muškarci traže nekog s kim će podijeliti svoje probleme.
Jedini problem prijateljstvu – seksualna privlačnost
Ukoliko se radi o drugoj ženi, muškarac će se teško povjeriti svojoj djevojci ili supruzi, a prva osoba kojoj će se tada obratiti je - prijateljica. Ili pak potpuno nepoznata žena kojoj će ispričati svoju životnu priču, a koja će ih razumjeti i savjetovati. No, najveći problem u muško-ženskom prijateljstvu je, pogađate, seks. Seksualna privlačnost prava je i najveća prijetnja ovakvim odnosima. Ukoliko ijedna strana to osjeća, prijateljstvo prestaje biti "samo prijateljstvo". Čak i u tom slučaju iz "miješanog" prijateljstva, svakako, koristi imaju i muškarci i žene. One kod muškaraca vole to što sve teče glatko, bez puno komplikacija, a oni se ženama mogu povjeriti bez straha od ismijavanja. No, žongliranje između romantičnih, seksualnih i prijateljskih osjećaja može biti vrlo teško. Čest je slučaj da muškarci glume prijatelja, iako uistinu žele biti ljubavnici. Mediji svakako ne pomažu miješanim prijateljstvima, a znamo da oni uvelike utječu na svako područje našeg života. Filmski primjeri oduvijek nam govore kako ovakva prijateljstva (osim ako je u pitanju homoseksualna orijentacija) uvijek završe seksom ili romantičnom vezom. A film "Neka druga ljubav", u kojem Madonna zatrudni sa svojim prijateljem homoseksualcem, opovrgava čak i teoriju s homoseksualcima u prijateljskim odnosima.
Uistinu, platonska ljubav muškarca i žene koja se može definirati kao "samo prijateljstvo" nije jednaka jetiju, odnosno realno je očekivat da je moguća i da postoji. Prijateljstvo dolazi u raznim oblicima i veličinama. U teoriji ne postoji razlog zašto ovakva prijateljstva ne bi mogla postojati. No, činjenica je da su malobrojna i da je razlog raskidanja većine seksualna privlačnost. Muško-žensko prijateljstvo možda je vrlo lako započeti, ali je za nastavak i razvoj ovakvog odnosa vrlo važno da obje strane u glavi imaju - samo prijateljstvo.
|
|
|
 |
|
|
|
|
Jadranka Žderić |
|
| Medijska kultura djece i mladih |
| Mogućnosti i ograničenja |
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn |
|
- Teorijska razmatranja
- Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
- Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
- Savjetovališta za roditelje i učitelje
- Ogledni tekstovi novinara, književnika...
Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se
sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja
stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo
pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i
slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja
učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da
proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju
same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.
Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola
nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li
društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj
prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole
u tim brzim društvenim promjenama.
Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine,
televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te
komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj
otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima
poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu
zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.
[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i
razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na
razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih
pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije
upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren
njihovoj dobi, i djeci.
Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o
medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego
smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se
krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno
odgovornoj praksi. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
