(latinski inquisto - traženje, istraga) je crkvena istražna ustanova za istragu heretičke zloće (krivovjerja). Djelovala je na prostoru zapadne kršćanske ekumene od 12. stoljeća do Napoleonovih ratova. Povijesna znanost razlikuje biskupsku, papinsku (rimsku) i španjolsku inkviziciju. Pod biskupskom inkvizicijom se podrazumjeva organizirani progon krivovjeraca u sklopu dekreta Ad abolendam kojom car Fridrik I. Barbarossa i papa Lucije III. određuju da svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će pokrenuti postupak protiv krivovjeraca u svom crkvenom djelokrugu.

 

Papinska inkvizicija je crkveni sud ustanovljen bulom Ille humani generis 1232. godine od strane pape Grgura IX., s ciljem da se na području Zapadne crkve iskorijene vjerovanja i običaji koji se protive Rimskoj Crkvi. Španjolska inkvizicija utemeljena je 1478. u obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti katolizma u zemljama španjolske krune. Papa Siksto IV. je ovlastio Ferdinanda Aragonskog da imenuje inkvizitore koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje su nakon Rekonkviste zajedno s kršćanima živjeli Židovi i muslimani.

 

Španjolska je postala poprište ekskalacije brzih inkvizitorskih postupaka, nakon što je papa Siksto IV. 11. veljače 1482. kratkim pismom odobrio imenovanje sedmorice inkvizitora. Ona se nije ograničavala samo na progon Židova i muslimana, nego i na kršćane optužene za krivovjerstvo (protestantizam) i moralno neprihvatljive običaje. S vremenom je prerasla u oruđe državnih vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.