Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (recimo ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju.

 

Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid. Primjerice, u slučaju masovnog ubojstva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o "običnom" zločinu protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio npr. kada su njemački okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100 taoca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika. Često je teško dokazati da li je u nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, no samo ukoliko se postojanje namjere uništenja dokaže van razumne sumnje može se govoriti o genocidu. Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (npr. Karadžićeva smjernica br. 7), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (likvidacije svih muškaraca u Srebrenici), itd. Žrtve genocida su grupe, a ne pojedinci. Četiri zaštićene grupe su nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Skupine koje ne čine ove četiri (političke grupe, invalidi, seksualne manjine) nisu zaštićene i teoretski mogu biti istrebljene bez da se pravno radi o genocidu. To je npr. slučaj sa sustavnom likvidacijom duševnih bolesnika u nacističkoj Njemačkoj. Politički motovirani progoni, čak i kada se radi o totalitarnim državama, čak i ako obuhvaćaju milijune žrtava, ne smatraju se genocidom. To je npr. slučaj pogroma nad "kulacima" u SSSR-u krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela »u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina« no sudska praksa ICTY i ICTR odredila je da u slučaju namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno bitan dio. Jedno ubojstvo nikada ne može tvoriti genocid jer je predmet napada uvijek grupa, a ne pojedinac.

 

Pojam etničko čišćenje, koji je ušao u politički pa i pravni jezik 1990-ih godna, je zločin protiv čovječnosti i nije sinonim za genocid jer za dokazivanje "etničkog čišćenja" nije potrebno dokazati namjeru uništenja nego diskriminatornu namjeru.

 

Riječ genocid ušla je u svakodnevnu upotrebu. Pri tome se često koristi znatno ekstenzcivnije nego što je to u međunarodnom pravu definirano. Njena popularnost uvelike proizlazi iz izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Ona postaje kategorija moralne, a ne pravne osude: nazvati neku radnju "genocidnom" znači izreći osobito snažnu moralnu osudu i gnušanje. (Slično je sa pojmom holokaust).

Najveći genocid u povijesti čovječanstva počinili su britanski kolonijalisti nad domorocima osvojenih zemalja. Pobili su najviše američkih i australskih domorodaca, slijede Maori i stanovnici predkolonijalne Indije. Kolonijalističke pokolje u većoj mjeri činili su i Španjolci i Francuzi.