Valovi
Valovi su transport energije titranjem i u našem Svemiru je to vjerojatno najčešći oblik transporta energije. Iako su valovi česta pojava u atmosferi, njihovo postojanje je utvrđeno tek u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.

Valovi u atmosferi se malo razlikuju od valova u nekim drugim sredstvima. Kod valova na vodi ili na žici gitare, čestice medija, kapljice vode ili elementi gitarske žice ne putuju, već opisuju neko periodičko gibanje. Kapljice vode u morskome valu opisuje kružno, pri dnu eliptično gibanje, a na samom dnu titraju u horizontalnoj ravnini. No nikuda ne putuju. Kada bi kapljice vode u valu putovale s valom, tada bi svo more izašlo na obalu.
Međutim, kretanje česti zraka kod atmosferskih valova je nešto drugačije. Čsti zraka ipak putuju u nekom pravcu, dakle, uz titanje opisuju i translatorno gibanje.you will see that violet light is more energetic than light from the red part of the spectrum.
 
Što je svjetlost?
 
Svjetlost bi po najjednostavnijoj definiciji bila pojava koja nam omogućuje vidjeti. Svjetlost je nešto što obasjava tamu. Svjetlo je do te mjere dio naše svakodnevnice da o njemu više i ne razmišljamo, nego se njime jednostavno služimo, kao i zrakom koji udišemo. Ipak, iza najobičnijeg pokreta kojim uključujemo žarulju stoji stoljeće neprekidnog tehničkog razvoja. Trka za napretkom se nastavlja. Svake godine proizvođači pomiču granice mogućeg. Svjetlo je postalo široko područje čija je svojstva i sposobnosti neophodno dobro razumjeti da bi se moglo pravilno iskoristiti.
 
Danas znamo da se čitav svemir sastoji od materije i energije, dva stanja koja se mogu međusobno transformirati jedno u drugo. Svjetlost je jedinstvena pojava koja je istovremeno i materija i energija; čestica i val. Tako je svjetlo oblik energije, električne i magnetne ali i čestica koja se kreće velikom brzinom, foton. Možemo se zapitati, kako je to moguće? Zar pojmovi val i čestica nisu proturječni? Veliki fizičar Niels Bohr formulirao je pravilo koje glasi: Svaka istinski duboka prirodna pojava ne može se jednoznačno definirati riječima našeg jezika i za svoju definiciju zahtijeva barem dva komplementarna pojma koji se međusobno isključuju. Svjetlo zapravo nije ni čestica ni val, a niti nešto što se istodobno ponaša kao čestica i kao val. Ono je nešto treće, no takvu je pojavu teško opisati običnim riječima, ona se najbolje opisuje kompliciranim matematičkim modelima. Na sreću za potrebe razvoja tehnologije, a i za naše razumijevanje temeljnih pojmova sasvim je dostatno opisivanje svjetla ili kao čestice ili kao vala. Tako polarizaciju svjetla jednostavno možemo objasniti ako svjetlost prikažemo kao val, dok je način na koji funkcionira fotodioda na CCD čipu jednostavnije objasniti ako svjetlost prikažemo kao snop čestica, fotona.
 
Svako tijelo, bilo kruto, tekuće ili plinovito podvrgnuto promjeni energetskog nivoa emitira elektromagnetno zračenje, neka tijela zahvaljujući gibanju atoma i molekula od kojih su sastavljena, a neka zahvaljujući električnom izboju ili kemijskoj reakciji. Tako nastaje emisija elektromagnetske energije kroz prostor. Ona se materijalizira kroz zračenje, koje ovisno o karakteristici materijala i energetskoj promjeni može biti različite frekvencije i valne dužine, odnosno može imati različite energije. Frekvencija v, pokazuje broj titraja zračenja u sekundi, a izražava se u Hertzima (Hz).
 
 
Valna dužina, označavamo je s lambda, udaljenost je između dva uzastopna vala i izražava se u metrima odnosno što je puno pogodnije u nanometrima (nm = 10 exp. –9 m). Val ima četiri svojstva: amplitudu A što je stručni izraz za visinu vala, valnu duljinu, frekvenciju i brzinu širenja. Brzina širenja elektromagnetnog zračenja u vakuumu iznosi 300 000 km u sekundi, ta se brzina označava s c, a zovemo je brzinom svjetlosti i prirodna je konstanta. Brzina se smanjuje kad svjetlo prolazi kroz neki prozirni medij.
 
Elektromagnetno zračenje pokriva jako veliki spektar energija, a svjetlost je samo onaj dio ukupnog spektra na koji je osjetljivo ljudsko oko. Taj se dio proteže od 400 – 700 nm valne dužine (u literaturi se mogu naći različite vrijednosti, u rasponu od 380 pa sve do 800 nm).

Svjetlost valne dužine ispod 400 nm ima višu energiju, a onaj dio spektra najbliži vidljivom, koji se proteže od otprilike 100 do 400 nm (opet se u literaturi navode različite vrijednosti) zove se ultraljubičasto zračenje ili UV zračenje, od engleskog naziva ultra violet. Ispod 100 nm dolaze x-zrake (rendgenske zrake), gama zrake i ostali tipovi zračenja visoke energije. Svjetlost valne dužine iznad 700 nm nosi manju energiju, a onaj dio najbliži vidljivom djelu zove se infracrveno zračenje, skraćeno IC ili kako je uobičajeno IR od engleskog naziva infra red. Taj dio spektra proteže se sve do valne dužine od 0.08 mm. Što više idemo prema kraćim valnim dužinama ponašanje elektromagnetskog zračenja bolje opisuje teorija o česticama, dok je zračenje dužih valnih dužina lakše opisati valnim modelom.
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr