|
Posvojiti dijete je plemenita i teška odluka. Obično se ljudi odlučuju na taj korak tek nakon nekoliko neuspjelih pokušaja potpomognute oplodnje. Pristupaju posvojenju na prilično romantičan način, što je dobro jer pridonosi bržem povezivanju djeteta i njegovih novih roditelja. Roditelji se raduju, a dijete koje po prvi put dolazi u normalnu sredinu obasipaju poklonima, odlaze na izlete, slavi se dolazak prinove u obitelj.
Divno je posvojiti dijete i dati sebi priliku da se bude roditeljem, a djetetu priliku da normalno živi. Ali to ne znači da se smijemo praviti da su stvari drugačije od istine. Činjenica da je posvojeno je najvjerojatnije najvažnija stvar u životu vašeg djeteta. Razgovorom o posvojenju ne podižemo samo kvalitetu njegovog života, nego i života njegove djece, unuka i praunuka kojima će ono moći prenijeti svu ljubav i vještine koje smo ga naučili.
Važno je suočavanje s traumom
Međutim, treba znati da su u priči o posvojenom djetetu prisutni i tužni momenti koje ne treba zanemariti. Svako posvojeno dijete pa i ono koje je posvojeno dok je bilo još sasvim malo, nosi u sebi traume i tugu. Svaka promjena u životu odrasle osobe je teška, a kod djeteta se u takvim trenucima ruši čitav njegov svijet. Posvojeno dijete puno je tuge koju njegovi novi roditelji moraju imati na umu, te mu pomoći da svoju tugu preboli, a ne potisne. Potisnuta tuga, kao i svi potisnuti problemi djetetu će predstavljati teret kroz cijeli život. Ni jedan odnos ne može se temeljiti na prešućivanju važnih stvari. Mnogi roditelji posvojene djece čine upravo to – svode razgovor o posvojenju na nekoliko prilika, te smatraju da ako dijete ništa ne pita, o tome ni ne razmišlja. Istina je često upravo suprotna. Jedna majka koja je zadnji razgovor potaknula prije tri godine, jako se iznenadila kada je dijete o toj temi razgovaralo puna četiri sata. Važno je znati da je ponovni razgovor o posvojenju potaknula majka, a ne dijete.
Posvojenje ne smije biti tabu tema
Što se tiče djeteta, ono vjerojatno ne bi niti potaknulo razgovor, kao što je slučaj u jednoj obitelji gdje se o posvojenju nije razgovaralo od djetetove četvrte godine. Dijete je u međuvremenu odraslo i sada studira. Posvojenje je tabu tema u toj obitelji. Roditelj mora biti svjestan gubitaka koje je njegovo dijete prošlo u životu te pronaći mnogo prilika u kojima će o tome s djetetom razgovarati. Posvojenje treba biti svakodnevna tema, a roditelj mora biti potpuno otvoren s djetetom u vezi svakog detalja njegovog posvojenja ovisno o njegovoj dobi. Svatko od nas želi znati gdje su njegovi korijeni, a osobito posvojeno dijete. Ova tema je posebno bolna ako postoje neke stvari za koje osjećamo da bi bilo bolje da dijete ne zna – na primjer ovisnost roditelja o drogama ili alkoholu, kriminalna prošlost ili ostavljanje djeteta u bolnici. Sve je to dio djeteta i kako ono odrasta pitat će sve više.
Roditelji koji su posvojili dijete mogu povremeno biti tužni su jer nisu mogli imati svoje biološke djece te će se dio njih uvijek pitati kakva bi njihova djeca bila. Obično se radi i o nekoliko pokušaja potpomognute oplodnje koji su također teško i traumatično iskustvo. Treba biti svjestan i svoje tuge, oprostiti se na neki način od gubitka biološkog djeteta i to preboljeti. Kada dijete bude starije i sposobno razumjeti, i o tome treba s njime razgovarati. Zajedničko tugovanje povezat će roditelja i dijete više od svih izleta i odlazaka u kino.
Svaki pojedini gubitak treba biti tema mnogih razgovora. Dobro je gledati crtiće i filmove slične tematike. Pipi Duga Čarapa, Pinokio, Anastazija i Stuart Mali. Članci u novinama o toj temi trebaju biti povod za razgovor
Posvojeno dijete u svom životu ima najmanje tri teška momenta:
Prvo, njegova majka ga ne želi što dijete sigurno osjeća dok je još u njezinoj utrobi. Ovo može izgledati kao pretjerivanje, ali nije tako. Majka komunicira sa svojim djetetom u trbuhu o čemu može posvjedočiti svatko tko je imao iskustvo trudnoće.
Drugo, kada se dijete koje je kasnije posvojeno rodi, u tim najosjetljivijim danima najčešće nema adekvatnu brigu. Možda ga je majka ostavila u bolnici gdje mu na pedijatrijskom odjelu ne mogu pružiti pažnju. Možda se majka o njemu polovično brine ili ga je ostavila na brigu neadekvatnoj osobi – staroj baki ili rođakinji. Konačno, ni dječji domovi ne mogu pružiti djetetu pravilnu brigu, jer dijete do godine dana treba samo jednu osobu uz koju se može potpuno vezati, a ne više njih koje se izmjenjuju.
Treće, dijete se u trenutku posvajanja odvaja od sredine na koju je naviklo – najčešće dječji dom ili udomiteljska obitelj. To za njega također predstavlja gubitak jer dolazi u sredinu koju ne poznaje i ostavlja ljude koji su se o njemu brinuli dobar dio njegovog kratkog života, a koje je voljelo. |
