- Nećete se naljutiti ako vam ponudim da ponesete kući ovu kašetu punu jabuka. Nisu baš naizgled neke lijepe, ali možete od njih napraviti kolače i kompot. U vas barem ima tko pojesti. Žao mi ih je baciti.-

            - Naravno da se neću naljutiti, za ovaj dar mogu vas zagrliti i poljubiti. Najljepša vam hvala. Baš su dobre i fine. To i jesu one prave iz malih domaćih i blagoslovljenih vrtova s okućnica našega djetinjstva. Gotovo samonikle i nepoprskane otrovima, sitne, doduše, ali izdašne, bogate rodom.-

 

            Hvala Ti, premilostiva Djevice Marijo što za me skrbiš u svakoj mojoj potrebi na tisuću načina i što mi uz ove rumene jabučice daruješ obilje svoje milosti koja mi grije srce i uzdiže dušu.

 

            To su one iste rumene jabučice iz malenog vrta moje roditeljske kuće, čije su se grane načičkane grozdovima pod težinom plodova savijale do zemlje pa ih lako ubereš jer su bile na dohvat ruke. Tada bi naš otac Ivan sjedio strpljivo za širokim stolom i satima vadio iz velike crvene plastične kante jabučice čisteći ih i uredno slažući na kakvu tacnu ili u zdjelu zivkajući nas: “Ajde dica, uzmite jabuka. Evo vam jabuka!”

            Majka je s druge strane velikoga stola uzimala očišćene jabuke i ribala ih za kolače kojih je bilo više vrsta i ne samo za nas, već i za susjede koje bi ovaj božanstveni miris namamio u našu kuću. Kuća bi danima mirisala po jabukama, cimetu, vaniliji, limunovoj korici, po kolačima i kompotu. Bijahu to nezaboravna druženja uz kavu i kolače.

            Otac bi nas usput poučavao kako su jabuke, i to baš te sitne, rumene, prirodne, domaće, poneke i crvljive, vrlo zdrave i korisne u prehrani jer crv neće u zatrovanu voćku. Pazeći da ništa od ploda ne propadne, ostatke od čišćenja nije bacao u smeće, nego je vraćao zemlji. Tako su nagodinu znale izbaciti nove mladice malih jabuka.

 

            Ova slika mojega oca Ivana, kojega sada više nema među nama, toliko mi se živo usjekla u pamćenje, urezala u dušu, prionula srcu sa svim izrazitim mirisima i glasovima blagoslovljenoga obiteljskog života i ozračja u njemu.

            Tata, a kasnije i dida Ivan, za dugačkim i širokim stolom, koji je sam napravio po svome “guštu” i oko kojega nas je sve okupljao, prvo nas šestero djece, a kasnije i unuke, njih dvadesetero, razgovarao je, šalio se, dijelio korisne i vrijedne savjete, nudio hranom i pićem i zajedničkom molitvom zahvaljivao Bogu na svemu blagoslivljajući nas.

 

            Isto činim i ja sada. Čistim strpljivo i radosno darovanu kašetu jabučica snova, uspomena i ljubavi... Kuća miriše na jabuke i kolače. Djeca se okupljaju, njih petero i njihovi prijatelji. Kroz darovane jabučice i kolače obdarujem ih ljubavlju i blagoslovom dok moja duša treperi od milja i uzdiše tihim šapatom: “Pokoj vječni daruj ocu mojemu Ivanu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njemu, počivao u miru. Amen!”

            U tihoj nadi vjerujem da ćemo se jednom ondje naći u nekom od blistavih rajskih vrtova prebirući zlatne rajske jabučice neizmjerne Božje ljubavi kotrljajući ih odozgor poput blagoslova našoj djeci i unucima.

KOD: 3255