Prijava za nagradu Jagoda Truhelka
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
Uskrs je bio prošle nedjelje. Susreti, poljupci, beskonačna čestitanja, posjeti obitelji i prijateljima. Svi, baš su svi nekako tijekom blagdana iznimno srčani i susretljivi. Zaboravljamo nesuglasice, propuštene rođendanske čestitke, razglednice, poslane, ali eto baš do naše adrese nikada nisu pronašle put. Daleko je Španjolska ili neodgovorni su oni iz hotela Beesee negdje na Islandu. Same isprike. Tko će i kakvu ispriku pronaći za moj posljednji rođendan u Tezuvi.
Nije da planiram, ali svaki svoj rođendan iščekujem u vrijeme kad svi nešto iščekuju. Ili, bolje rečeno, nekoga. Uvijek nekako ispadne da je Isus uskrsnuo u travnju. Sve je oko tog uskrsnuća tajanstveno i nepoznato, ali, eto, travanj je siguran. Mislim, nije siguran travanj, nego matematička računica koja uvijek nekako dovede do toga da uskrsnuće Sina Božjega očekujemo u travnju. Te godine nisam iščekivala rođendan, nitko nije iščekivao Uskrs, a svi smo čekali ne bismo li vidjeli što će se dogoditi. Hoće li nam trebati pripremljena skloništa, skladišta hrane, sokova i rakije za najcrnje dane, hoće li se dogoditi rat koji nas je kao Kiklop zgurao u rupu s namjerom da nas zgrabi, sažvače i ispljune? Nas. Sve do jednoga.
Pogađate? Dogodilo se. I Uskrs, i rođendan, i rat. A zatim smo se prestali događati – mi. Mi, kakvi smo se rodili, kakvi smo živjeli, voljeli, radili, sadili, kuhali, slikali, čitali, gledali, brisali prašinu, zarađivali, studirali, gubili, krečili. Mi, kakvi smo bili. Da. Sjećam se skrivača, skočka, školice, vožnje biciklima, početničkog spuštanja niz snijegom prekriveni brijeg na skijama, sanjkama, vrećama, a najviše na određenim dijelovima tijela kojima nisam znala drugu svrhu. Sjećam se svega, ali nekako najviše pamtim plavu Draganovu kosu, crne Sanjine oči, prljave Vladine nokte, Aidinu crvenu haljinu s plavim i žutim cvjetovima, Marinin broj telefona.
Nevjerojatna je snaga vjere da ću sve to još jedanput negdje vidjeti.
Krenuli smo bez dogovora. Barem tako mislim. Mama i tata tih dana uopće nisu razgovarali. Samo su se nijemo gledali i povremeno nasmiješili jedno drugome. Danas razumijem taj smiješak. On je bio i dogovor i odgovor na sva moguća pitanja koja su ih tada mučila. Probudili su nas u ranu zoru. Odjeću i obuću već su bili potrpali u torbe, kozmetiku u platnene vrećice koje su samo tjedan dana ranije služile za namirnice kupljene na tržnici, a mi djeca mogli smo odabrati po dvije igračke i uglaviti ih u staru kutiju od televizora. Krenuli smo. »Ostale su fotografije«, rekla je mama. Tata ju je pogledao s nekim čudnim kapljicama u očima koje kod njega dotad nisam vidjela i rekao: »Ali nisu ostala sjećanja.« Zatim je uzdahnuo, a lada samara krenula je poznatom cestom. Prema moru.
Snijeg je padao, ali nismo ga primjećivali. Tek sad mi se kroz maglu vraćaju slike brisača koji nam, mašući, otvaraju vidike, a ispod njih velike bijele pahulje gube svoj smisao. »Bojim se za nas«, pomislila sam. Možda se i nama dogodi da nas sve ovo zajedno izbriše, odnese kao pahulje s prozora ovog jurećeg života. Kasnije se pokazalo da taj moj strah uopće nije bio uzaludan. I nije bio usamljen. Bio je tu i sestrin strah, pa još jedan sestrin strah, i mamin strah, i, najčudnije od svega, tatin strah. Tatin strah. On nas je šokirao, pritisnuo, smrvio kao suhe listove kadulje. Taj nas je strah gotovo izbrisao. Doslovno. Bez riječi.
Tata je šutio, a mama je prebirala po automobilima koje smo usput u kolonama susretali jer, nadala se, negdje će vidjeti Višnju s djecom i možda joj posljednji put u životu mahnuti. Višnja je bila mamina kolegica s posla. Zapravo, mnogo više. Višnja je svaki dan razgovarala s mamom. A mama je voljela razgovore, duge, povjerljive, prisne razgovore. Višnjina kći Mirela išla je u razred pokraj mojega, ali smo se često susretale na igralištima i beskrajno uživale u vlastitim izmišljenim igrama, pričama, ili samo izmišljotinama. Mirela je bila posebna. Njezin smijeh bio je naprosto zarazan, a njezina mašta nadilazila je i Ezopa, i Andersena, i obojicu braće Grimm. Mirela nije imala priliku, a mama nije susrela Višnju jer ona taj dan nije krenula preko granice. Njezina starija kći Ela imala je koncert u povodu dana škole pa nisu mogli odmah otići, a sutradan su se granice zatvorile. To je bio Elin posljednji koncert. Višnji su, pokazalo se kasnije, uzeli sve. Već taj dan, a zapravo, puno, puno prije. Kako su i zamislili. A ona više nikada ni s kim nije razgovarala. A Višnja je jedina, kaže moja mama, znala kako s drugima razgovarati.
Prilagodba. Mama je stalno upotrebljavala tu riječ u različitim kontekstima. »Tata je otišao, a ja se moram prilagoditi činjenici da smo ostale nas četiri«, govorila je često meni i mojim sestrama. »Morate shvatiti da su ovdje ljudi drukčiji i da se tim različitostima morate prilagoditi ako želite nove prijatelje.« To me je proganjalo. Što će mi novi prijatelji? Pa ja kod kuće imam sve.
Odgovor je došao brzo. Bez najave.
»Tata je javio da su nam kuću zapalili«, dočekala nas je mama jedan dan na vratima. Školske su nam torbe same skliznule s leđa. »A tata?« uslijedilo je logično pitanje od moje uvijek logične sestre. »Tata je dobro«, odgovorila je mama, a u njezinu glasu čulo se »ali«. »Ali?« upitala sam. Mama je zaplakala, a kroz njezine zube procijedile su se riječi: »Više ništa nema smisla.« A za moju se mamu znalo da su samo djeca davala smisao ovome svijetu. U tom je trenutku bilo jasno da nema više plave Draganove kose, crnih Sanjinih očiju, prljavih Vladinih noktiju... Sve se ugasilo u samo jednom jedinom trenutku, (a zauvijek će tinjati u tom jednom maminom pogledu.) Upalili smo osam svijeća. I zauvijek zapamtili.
Prilagodba se odvijala sporo. Gotovo nikako. Uspjeha nismo imale ni ja ni sestre. Tješila me, a zapravo, možda mi je samo otežavala činjenica da ni drugi u mojoj situaciji nisu imali više sreće.
U školu smo putovali autobusom jer je kuća, koja je svakim danom sve više postajala naš dom, od škole bila udaljena 7 kilometara. Možda se moglo i pješice, ali nismo se odvažili. Sada znam da smo trebali.
Buka u autobusu svakim je danom bila sve jača. Decibeli pogrdnih riječi i uvreda sve su više probijali opne naše strpljivosti. I nade. Nismo bili pogodni. Nismo bili autohtoni. Još se nismo bili prilagodili. Odlasci u školu sličili su onim hit-hororima u nastavcima, a zastrašujuće je bilo to što sam osjećala da nikada neće pasti posljednja klapa. Domoroci su bili ritualno neumoljivi, a ja sam ritualno zabijala glavu u pjesak i nešto čekala.
Sada znam da sam čekala da odrastem.
Mama je uvijek govorila da ćemo sve znati kad odrastemo, a meni se činilo da sam već tada znala sve. I kako se bježi, i kako se tuguje, i kako se izražajno čita, i kako se pletu zimske rukavice, i kako se smije, i kako se... Da, najviše od svega znala sam kako se samuje.
Prošle su dvije godine. Bližio se Uskrs, a samim time i moj rođendan. »Danas tata dolazi«, važno je objavila mama to jutro za doručkom. »Radi mog rođendana?« upitala sam, a mama je odsutno kimnula glavom. Znala sam da me nije čula. Popodne smo tati priredili veliku dobrodošlicu. Sjedeći između mame i tate, i sama sam zaboravila da mi je rođendan.
Taj dan sam odrasla. Uspravan majčin hod, jaka tatina ramena, sestrine petice u imeniku i meni su dali krila. Mala je sestra prestala plakati. I ona je nekako odrasla, a naša je kuća na moru napokon dobila obrise doma.
Trebalo je pronaći svoje mjesto pod suncem.
Buka u autobusu nije se stišavala, ali ja sam je mogla slušati jer je zapravo nisam niti čula. Tada sam po prvi put u životu shvatila značenje one mamine riječi. Prilagodila sam se, a na slici pokraj Aide u crvenoj haljini s plavim i žutim cvjetovima, pojavila se Ivana. Draganovu plavu kosu pronašla sam u crvenkastim Igorovim pramenovima, a crne Sanjine oči sjajile su u Anđelinu pogledu. Vladinim noktima grlile su me Jasnine ruke. Domoroci su se prihvatili drukčijih rituala. Barem neki. Barem oni do kojih mi je stalo.
A ostali? Zato i jesu ostali. Ja im ne znam imena. A vi?
KOD 3155
