Davno, a opet i ne tako davno, u slozi i ljubavi živjeli na obali mora ribar i njegova žena. Svakoga dana ribar je malenim čamcem odlazio hvatati ribu, a žena obrađivati zemlju. Kako su bili skromni ljudi, ništa im nije nedostajalo, osim - djeteta. Jednoga dana reče žena: "Dragi mužu, vrijeme prolazi, kosa nam je posrebrenjela, zadovoljni smo onim što imamo, no kuća nam je pusta, nema ni smijeha ni plača dječjega." Zamisli se ribar. Tri je dana samo sjedio i razmišljao, ni jeo ni spavao nije. Na kraju trećeg dana samo reče: "Ženo, idem u svijet i bez djeteta se ne vraćam." I ode. Prolazili su dani i mjeseci, prošlo je i nekoliko godina, a ribaru ni traga ni glasa. No žena nije gubila nadu, jer znala je da joj je muž čovjek od riječi. U međuvremenu zaratiše se zemlja u kojoj su živjeli ribar i njegova žena i susjedno kraljevstvo. Na obalu mora počeše pristizati izbjeglice. Pričali su o užasu rata. Prestraši se ribarova žena da više neće vidjeti muža i slegne od tuge u krevet. Nije joj bilo više stalo do života pa odluči umrijeti na obali, ondje gdje je nekoć dočekivala muža kad se vraćao s ribarenja. No smrt ne dolazi kako mi to želimo i umjesto da umre, ona zaspi i usne kako sjedi na obali, a muž se pjevajući čamcem vraća s mora, kako je to činio u mladosti. No ne vraća se sam, već na pramcu sjedi dječak plavih očiju, nožicama dodiruje valove i maše joj. Probudi se ona, a kad tamo - ne može očima vjerovati - njezin muž pjeva i vesla, a na pramcu sjedi dječačić. Žena pomisli da joj se privida, ali glas je jasan i govori: "Ženo, što si zinula, ajde nahrani dite..."

Dječaku dadoše ime Prekomor jer stigao je s druge strane mora. Od sreće pomladiše se ribar i njegova žena, a radost im ispuni kuću. Bilo je pred zimu kad se ribar vratio. Malo-pomalo, obično kad bi dijete zaspalo, pričao je ženi što je sve proživio: kako ga je zatekao rat, kako je morao bježati i kako je bježeći u jednom selu koje je gorjelo naišao na majku koja je svojim tijelom štitila dijete. Umirući, zamolila je ribara da se pobrine za njezina dječaka. Bio je to Prekomor.

Dječak je rastao i štošta naučio od svoga poočima i pomajke. Znao je da ga je jedna druga žena rodila, koja ga je jako voljela, znao je za njezinu posljednju želju i znao je da ga je ribar doveo iz susjednog, donedavna još neprijateljskog kraljevstva. To da je došao baš iz te zemlje bila je njihova obiteljska tajna. O tome nikome nisu ništa rekli. Tako je dječak sretno rastao, sve dok... (nastavlja se)

 

Zlatko Bastašić