Važno je i to da je u većini slučajeva ta agresija usmjerena na najslabije pojedince: žene i djecu. Stanje je takvo kakvo je, no razloga za očajavanje nema, jednostavno je vrijeme za preuzimanje stvari u vlastite ruke.

Možda ste često kao dijete gledali kako otac fizički zlostavlja sve ukućane. Možda ste žena koju je suprug redovito 'nagrađivao' šakama kada mu nešto nije bilo po volji. Možda ste jedan od onih ljudi za koje će se uredno zalijepiti grupa nasilnika na autobusnoj stanici… Nije važno, jedina bitna stvar je da naučite kako se odmaknuti od te nezahvalne i bolne životne uloge te krenuti sigurnim koracima dalje. Nasreću, sve to nitko ne mora prolaziti sam, tu su organizirani tečajevi samoobrane posebno namijenjeni ženama i djeci.

Promjena držanja

 

Osnova samoobrane je da osoba koja je zlostavljana promijeni svoje držanje. Ukoliko je, dakle, osoba pognuta, nesigurna u sebe, ona 'odašilje' signal napadaču da je lak plijen. Na samoobrani se upravo iz tog razloga uči kako pronaći vlastiti mir, pravilno disati te popraviti tjelesno držanje. Time se dobiva na kvaliteti života, a osjećaj mira prenosi se i na okolinu.  Tako se već u samom startu u većini slučajeva izbjegava nenadani kontakt s napadačem, jer kako smo napomenuli, oni ne napadaju osobe sigurne u sebe.

 

 

Dogodi li se ipak takav susret 'bliske vrste', sastavni dio tečaja su, naravno, i aikido tehnike koje osoba u danom trenutku može upotrijebiti sa što je manje moguće agresije. Samoobrana se, naime, temelji na aikidu i tai chi chuanu, a nijedna od ovih drevnih vještina se ne bazira na nasilju.  Tai chi chuan je stara kineska borilačka vještina u kojoj se, osim ruku, nogu ili nekih drugih dijelova tijela, za obranu od udarca ili za zadavanje udarca koristi unutarnja energija chi koja se određenim dugotrajnim vježbanjem stvara u organizmu i vrlo uspješno primjenjuje u borbi. Namijenjena je za obranu i za terapeutske tehnike te za poboljšavanje zdravlja. Aikido je, pak, niz kretnji koje se izvode zajedno s jednim ili više protivnika. To su borbene tehnike, ali ne onog tipa kojima se želi povrijediti nekoga. Cilj je komunikacija između napadača i onog koji izvodi tehniku, kao i upoznavanje sebe i protivnika – partnera kroz kretanje i tehnike. Samoobrana, dakle, nije potrebna samo u slučaju fizičkog napada, jer se i bilo koji oblik psihičkog zlostavljanja, kao i svakodnevna izloženost stresu, ubrajaju u napade na ljudski organizam. Zanimljiv je i podatak kako se aikido tehnika korištena na tečaju samoobrane ne bazira na fizičkoj snazi. Dapače, što je osoba lakša, to bolje, jer će se lakše izvući iz konfliktne situacije. Zato se muškarcima puno teže prilagoditi ovakvim treninzima, no niti njih ne nedostaje što odlično dođe u slučajevima simulacije napada. Iako je na prvi pogled situacija bezizlazna - napad na fizički sitniju ženu s leđa u kojem se žrtvi naizgled sputavaju ruke - u samo nekoliko koraka mijenja se njen ishod.
 

 

Kako nam je demonstrirala Vesna Vertovšek, ključ je u stavu – niti na agresiju reagirati agresijom i kontranapadom (jer će nas to samo umoriti, a nećemo previše toga postići) niti premlitavo (jer se time baš ništa ne postiže). Tijelom se tako naslanja na napadača održavajući svoju stabilnost tijekom cijelog okršaja i usmjeravanjem svojeg i napadačevog tijela prema tlu njega se izbacuje iz ravnoteže.

Napad s prednje strane zahtijeva drugačiji potez, no i dalje je glavna misao 'bez agresije i grčenja tijela'. Napadaču se ne uzvraća udarcem, već ga se izbacuje iz ravnoteže smisleno vođenim pokretima koje ne očekuje niti se od njih može obraniti. Njemu je, naime, puno teže kontrolirati svoje kretanje jer mu zalet i agresija s kojima napada to onemogućavaju. I ovdje napadnuta osoba svojim smirenim i koordiniranim tijelom i pokretom uspješno prelazi iz podčinjenog položaja u novu situaciju u kojoj ima sve pod kontrolom.
 

Iako se na prvi pogled čini neizvedivo ili bajkovito poput filma 'Tigar i zmaj', najjednostavnije je sve isprobati s fizički nadmoćnijim sparing partnerom, što treninzi samoobrane i omogućavaju.