RASTAVA RODITELJA − TRAUMATIČNO ISKUSTVO ZA CIJELU OBITELJ
Tijekom godina stručnjaci su razvijali različite oblike pomoći i potpore djeci i njihovim roditeljima koji se rastaju. Potaknuti takvim iskustvima, kao i sve većim brojem onih koji su nam se obraćali za pomoć u prebrođivanju poteškoća prilagodbe djece na rastavu roditelja, u jesen 2003. g. pokrenuli smo unutar Centra za djecu, mlade i obitelj Modus program potpore djeci rastavljenih roditelja − «Pinklec».
Pinkec pomaže djeci i roditeljima
Program je namijenjen djeci osnovnoškolske dobi i odvija se u skupinama od 6 do 10 članova. Uz rad s djecom, tu su i radionice za roditelje. Održavaju se susreti roditelja s kojim dijete živi i susreti roditelja s kojim dijete ne živi. Dosadašnji rezultati pokazuju da takav oblik grupnog rada omogućuje djeci učinkovitije suočavanje s rastavom, čime se preventivno djeluje na dugoročne nepovoljne posljedice rastave po mentalno zdravlje djece. Djeca mogu čuti i razmijeniti iskustva s drugom djecom koja su u sličnoj situaciji i tako osjetiti da nisu sama jer su posebno u mlađoj školskoj dobi sklona prikrivati to da se roditelji rastaju. U skupini djeca mogu izraziti osjećaje potaknute situacijom s rastavom, razvijaju nove strategije nošenja s osjećajima, postavljaju pitanja i iznose nedoumice u podržavajućoj okolini, dobivaju informacije koje olakšavaju razumijevanje situacije i razvijaju nove vještine suočavanja. To je prilika i roditeljima da razmijene iskustva u skupini te dobiju informacije koje im olakšavaju razumijevanje dječjih reakcija na situaciju rastave i prepoznavanje i zadovoljavanje dječjih potreba. Sve to pridonosi lakšoj prilagodbi djece i roditelja na nove životne okolnosti, smanjivanju opterećenja zbog rastave te boljoj organizaciji obiteljskog života nakon rastave roditelja, uz jačanje samopouzdanja djece i roditeljske kompetentnosti u odgoju
Roditelji se rastaju, što sad?
Prema podacima, svaki peti brak završava rastavom (Buljan Flander i Karlović, 2004.), što upozorava na velik broj djece koja zaslužuju povećanu pozornost stručnjaka te velik broj roditelja kojima je potencijalno potrebna stručna podrška u suočavanju s rastavom i vlastitim reakcijama te reakcijama djeteta na ove specifične prilike.
Rastava roditelja gubitak je za sve članove obitelji. Nakon gubitka slijedi žalovanje kroz koje prolaze i djeca u fazama od ljutnje, poricanja, pregovaranja, depresije do prihvaćanja koje omogućuje okretanje budućnosti. Pritom je veoma važno oduprijeti se izazovu da se djetetu gubitak naknadi materijalnim stvarima ili posebnim povlasticama. Emocionalne rane najbolje zacjeljuju uz brigu i potporu bliskih osoba, a ne kroz stvari.
Rastava je traumatična situacija za cijelu obitelj, posebno za djecu koja posve ovise o svojim roditeljima. Rastava je na ljestvici 43 potencijalno traumatična događaja, prema Ljestvici socijalne prilagodbe (Holmes i Rahe, 1967.), na drugome mjestu (Herbert, 1996). Djeca su u izuzetno nepovoljnu položaju jer je roditeljska rastava izvan njihove kontrole, nepredvidiva je trajanja i ishoda, a često djeci nedostaju informacije i vještine da prebrode takvu situaciju.
Kako objasniti rastavu – pitaju se roditelji
Roditelji na mnogo načina mogu pomoći djeci već od početka načinom na koji iznose svoju odluku o rastavi. Katkad vjeruju da su djeca premala i ne shvaćaju što se u obitelji događa. Na taj način, ostavlja se međutim mnogo više prostora za interpretacije u kojima djeca sebi pripisuju odgovornost za rastavu braka roditelja. Kako bi se to spriječilo, važno je da roditelji budu izravni i pruže djetetu objašnjenje onoga što se događa na način primjeren djetetovoj dobi. Najbolje je ako roditelji odluku mogu iznijeti zajedno i pri tome istaknuti da djeca nisu kriva za rastavu, da se roditelji za njih brinu i da ih oboje vole. U prvom razgovoru ne treba dati previše informacija jer djecu to zbunjuje. Objašnjenje rastave roditelji će ponavljati djetetu kako odrasta i dodavati nove elemente koji prije nisu bili prikladni s obzirom na dob. Važno je da roditelji budu otvoreni i prate što se s djecom događa tijekom rastave i nakon rastave.
Važno je imati i mamu i tatu
Koliko će dijete iskazivati poteškoće, ovisi dobrim dijelom o ponašanju roditelja. Roditelji djeci mogu otežati situaciju koristeći se njima kao «špijunima» koji prenose informacije o tome što se događa s drugim roditeljem ili kao «poštarima» kada ne komuniciraju izravno s drugim roditeljem. Na taj način roditelji pokazuju da još nisu ostvarili roditeljsko partnerstvo koje bi trebalo zamijeniti osobno partnerstvo koje ih je povezivalo u braku. Djeca imaju potrebu gledati oba roditelja kao izvore moralnog autoriteta, sposobnosti i snage na koju se mogu osloniti. Govoreći na negativan način o drugom roditelju, roditelji dijete stavljaju u situaciju da mora birati i čuvati tajne kako bi zaštitilo svoje osjećaje. Iako je već rečeno da je rastava traumatična za cijelu obitelj, roditelji su oni koji imaju odgovornost za kvalitetu odnosa sa svojom djecom i u takvoj teškoj situaciji i važno je da unatoč nizu teških osjećaja s kojima se sami suočavaju mogu staviti dijete i njegove interese na prvo mjesto. Pri tome je važno da djeca budu djeca i da ona ne postanu netko kome se roditelj povjerava već je tada važno potražiti drugu odraslu osobu, člana obitelji, prijatelja ili stručnjaka.
Kamo s ljutnjom?
Među osjećajima djece rastavljenih roditelja može biti izražena ljutnja. Katkad to okolina ne zapaža jer dijete djeluje mirno ili čak veselo, no ljutnja se može izraziti poslije na različite destruktivne načine. Potisnuta ljutnja često se javlja zamaskirana u somatske teškoće, primjerice kao glavobolje, bolovi u trbuhu, mučnina. Važno je prepoznati ljutnju i omogućiti djetetu da nauči zdrave načine suočavanja s ljutnjom kojima ne ugrožava ni sebe, ni druge, ni imovinu. Uz ljutnju, djeca rastavljenih roditelja često se bore s anksioznošću. Ona se pojavljuje kroz osjećaje napuštenosti, promjene životnih uvjeta, krivnju, strah zbog dodatnih odvajanja i mogućih poteškoća u budućnosti. Često se i ona izražava kroz fizičke simptome. Djeca katkad postanu zahtjevna ili se povlače od dotadašnjih prijatelja. Važno je razgovarati s djetetom o njegovim osjećajima, slušati katkad i više puta. U borbi protiv tjeskobe i straha pomaže i stabilna okolina i održavanje rutine u djetetovu životu. Osjećaj kontrole i veću sigurnost djeci daje sačuvana rutina pa ako je moguće, dijete treba nastaviti polaziti isti vrtić i imati određene dnevne rituale (npr. zajednički doručak, čitanje priče prije odlaska na spavanje). Uvijek je potrebno držati dana obećanja, a posebno u ovoj specifičnoj situaciji, jer to daje djetetu osjećaj da nekome može vjerovati.
