Jedna je naša susjeda cvjećarica. Kad sam bio manji, nisam znao što je staklenik. Mislio sam da ondje čuvaju staklenke s marmeladom i ajvarom. Sad znam da nije tako. Cvjećarica u stakleniku čuva cvijeće, lijepo, nježno, mirisno. Čuva ga od zime, suše i štetočina.
No našoj cvjećarnici to nije bilo dovoljno. Uz rub travnjaka posadila je đurđice, zijevalice i jednu hortenziju.
Svi smo se bunili. Lopta je pala na mladice. Moj prijatelj vrabac pojeo je listiće. Neki je pas napravio "ono". Nečiji je auto oborio hortenziju. Cvjećarica je šutjela i popravljala štetu. Mi smo gunđali: teći će voda po stazi i skupljat će se kukci, hortenzija će zaklanjati vidik.
Sporo i skromno, cvijeće je ipak raslo. Kad su se pojavili prvi cvjetići, odrasli su presreli cvjećaricu i rekli joj:
– Zašto se mučiš ovim neuglednim biljem? Odmori se od toga!
Cvjećarica se nije htjela odmoriti. Kopala je, rezala, plijevila i zalijevala. Cvjetići su pupali i cvali, a hortenzija se razgranala.
Postalo nam je zanimljivo. Osobito su zanimljive bile zijevalice. One sliče malim ružičastim ustima i zijevaju. Mogu zijevati ako im pomogneš prstom. Mi smo pomagali cvjećarici. Bio je to zajednički uspjeh. Jednog dana sjednemo na klupu. Cvjećarica nas upita:
– Ovo baš odmara, zar ne?
– Da – rekli smo složno.
Mirjana Mrkela
/književnica, učiteljica/
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr