Prema legendi, jednom davno zaljubio se mlad pastir u prelijepu djevojku. Susretali su se uvijek pred večer kada bi stada dovodili na pojilište. Ona bi mu pjevala krasne pjesme o suncu, mjesecu, šumama, vjetru, moru i … ljubavi. Nikada prije mladić nije čuo tako divnih pjesama. Bili su sretni. No jedne večeri djevojka nije došla. Ni druge, ni one iduće, ni ikada više. Nitko nije znao što joj se dogodilo. Neki su govorili da su je odvele vile jer je prekrasno pjevala, a drugi da ju je otrovala zla žena iz sela koja joj je zavidjela na ljepoti. Još su govorili da ju je potajno noću pokopala pokraj pojilišta, gdje je zemlja bila mekana. Bilo kako bilo, mladić je bio očajan. Danima ništa nije jeo, samo je poput duha tumarao planinom zazivajući djevojčino ime. A onda, jednoga dana, prolazeći pokraj pojilišta, zapazi lijepu veliku trstiku koja je izrasla baš na mjestu na kojem su se njih dvoje sastajali. Odrezao ju je, a kad ju je podigao u vis, puhnuo je vjetar i iz trstike se začuo djevojčin glas.

 

Mladić je od te trstike napravio sviralu kakvu nikada do tada nitko nije vidio. Dugo su pastiri u onim krajevima slušali čudnu, gotovo božanstvenu melodiju koja je dopirala odnekud iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova..., koja je zaustavljala oluju, stišavala vjetar, smirila stada... Kad bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar  umuknuo, sve bi se smirilo… Tako su, prema legendi, nastali Pan i poznate panove svirale. U svojoj mašti ljudi su poslije od mladića napravili čudovište s rogovima i kozjim nogama te ga prozvali Panom. U starogrčkoj mitologiji on je bog pastira. Ja ga radije zamišljam kao običnog, nesretnog mladića kojemu je Bog dao utjehu za izgubljenu ljubav.

Panove su se svirale u našim krajevima nazivale još i “orglice” ili “trstenice”. Izrađivane su od trstike različite dužine. Trstika se izreže tako da na donjem kraju bude koljence, kako bi taj kraj bio zatvoren (ako koljence propušta zrak, zalije se voskom), a gornji otvoren. Cijevi se potom iznutra dobro očiste štapićem ili tanjom trstikom, a vrhovi se izglade kako svirač ne bi ozlijedio usnice. Dvije najdulje cijevi stave se u sredinu, a zatim s obje strane dodaju ostale  ‒ redom, od najvećih do najkraćih, koje su na krajevima. Nakon “naštimavanja” svi se piskovi stavljaju između dvije daščice (“klešča”) koje moraju biti dovoljno duge da svi piskovi poredani jedan do drugog stanu između njih. Zatim se navoštenim koncem sve poveže i učvrsti.

A odsvirati nešto na takvu glazbalu priča je za sebe.

Pripremio: Stjepan Večković