Kad sam poletjela visokim nebom, moj grad više nije bio velik. Okrenula sam glavu i pogledala u bijele oblake koji su krasili plavo nebo. Osjetila sam sreću. Iza oblaka su provirile glavice malih vila. Male glave krasila je kosa zlatnih niti, oči su im svjetlucale, a radost u njima bila je neprocjenjiva. Male vile su me svojim svjetlucavim očima milo gledale. Nakon kratke stanke pozvale su ostatak svojih prijateljica. Počele su se vrtjeti u krug oko mene. Vrtjele su se i vrtjele, a nakon toga pitale: »Hoćeš li ti biti naša kraljica?« Zbunjeno sam ih gledala, a onda sigurno rekla: »Može!« I tako je to krenulo. Moram vam reći da se ovdje gore sreća više osjeti nego u mome gradu. No i grad svoj ja volim i uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.

Marta Serdarušić, 3.a