Rimska povijest - Franci i Merovinzi, Vandali
Franci su germanski narod, koji se sastojao od nekoliko germanskih plemena (tvorili su tzv. Germansku federaciju) i to: Salijci, Sikambri, Kamavi, Tenkteri, Kazuari, Brukteri, Uzipeti, Ampsivari i Kati. Franci su prvo germansko pleme koje se stalno nastanjuje na području Rimskog Carstva. Došli su na područje Rimskog Carstva iz sadašnje središnje Njemačke i južne Nizozemske i naselili se u sjevernoj Galiji, gdje su pod Rimljanima bili prihvaćeni kao federati.
 
 
Tu uspostavljaju Franačku državu, koja pokriva većinu današnje Francuske, Belgije i Nizozemske i zapadnih područja Njemačke (Frankonija, Porajnje, Hessen). Time su Franci stvorili povijesnu jezgru i moderne Francuske, Njemačke, Nizozemske i Belgije. Prijelaz franačkog kralja Klodviga koji je bio poganin na kršćanstvo pri kraju 5. stoljeća predstavlja jedan od ključnih događaja u povijesti Europe.

Franačka je pod Merovinzima bila izložena podjelama i dinastijskim borbama, jer su Franci dijelili kraljevstvo na sve svoje sinove, kao što su inače dijelili i privatno vlasništvo. To je bilo jedno kraljevstvo sa više potkraljevstava s nejasnim datumima podjela, nejasnim unutarnjim granicama te s pitanjem tko je uopće njima i vladao. Općenito, Franačkim kraljevstvom vladale su dvije dinastije kraljeva:
  • Merovinzi
  • Karolinzi
Franačka država ustanovljena je nakon seobe germanskog plemena zvanog Franci na područje nekadašnje rimske pokrajine Galicije, tj. današnje Francuske.
 
Rimski car Julijan Apostata ponovno je osnovao brodske veze na Rajni pod konrolom Franaka tijekom 355.-358. i opet smirio Franke. Rim je dodijelio Francima veliki dio Galske Belgije (Gallia Belgica). Od toga trenutka Franci su postali federati Rimskog Carstva. Dozvoljeno im je naseljavanje na području carstva uz određene savezničke obveze prema carstvu. To područje gdje su se najprije naselili odgovara današnjoj Flandriji i Nizozemskoj južno od Rajne. Nizozemski jezik koji tu danas postoji je direktan nasljednik franačkog jezika. Tako su Franci postali prvi germanski narod kojemu je dopušteno da se stalno naseli na rimskom tlu.

Od toga područja Franci su se počeli širiti i na kraju su zauzimali većinu rimske Galije sjeverno od doline Loire i istočno od Vizigotske Akvitanije. Franci su u početku branili granice Rimskog Carstva kao saveznici. Tako su se tijekom velike invazije istočnogermanskih plemena 406. koji su prešli Rajnu, borili protiv napadača koji su prešli Rajnu čiji je saveznik bio Ostrogot Teodorik Veliki. Glavna invazija barbarskih napada je prošla ipak ispod doline Loire. U području Pariza rimska vlast je postojala sve do 486., čak desetljeće nakon pada cara u Ravenni, zahvaljujući savezništvu s Francima.

Vladavina ranih franačkih vladara Faramonda (419.-427.) i Klodija (427.-447.) više su mit nego činjenica i njihova povezanost s  Merovinzima je upitna. Grgur spominje Klodija kao prvog kralja koji je započeo osvajanje Galije zauzevši Camaracum (Cambrai) i proširio franačke granice južno od Somme (za to je vjerojatno trebalo vremena). Sidonije kaže da je Flavije Aecije iznenadio Franke i otjerao ih nazad (vjerojatno 431.). To vrijeme biva početak situacije koja će trajati stoljećima - Franci će postati vladari nad brojnim Galo-Rimljanima. 451. Flavije Aecije je pozvao svoje germanske saveznike da se rimsko tlo obrani od Huna i Atile. Odazvali su se Salijski Franci, dok su se Ripuarski Franci borili na obje starne jer je dio njih živio izvan carstva. Merovej je vjerovatno bio sin Klodija, a naslijedio ga je Hilderik I. čiji je grob pronađen 1653. i u njemu prsten koji ga potvrđuje kao kralja Franaka.

Merovinzi su bili prilično lijeni te zapravo i nisu vladali. Pravi vladar je u biti bio zapovjednik palače (majordom). On je bio vladar koji se bavio kraljevstvom. Merovinzi su kraljevi samo po imenu, koji su uživali biti kraljevi, samo ne biti odgovorni. U pravilu, majordomi su vodili Franke u rat. Merovinzi su bili korumpirani te su propali pa je došla nova dinastija. Ime same dinastije dolazi od Meroveja koji je vladao Salijskim Francima od 447. do 457. godine. Dinastiju Merovinga je utemeljio Klodvig koji je ujedinio Franke, a potom ostvario značajne pobijede nad Vizigotima, Sasima i Alemanima. Vladali su svim Francima od 481. do 751. godine. Posljednji merovinški kralj bio je Hilderik III.. Zvali su ih i dugokosi kraljevi jer su imali dugu kosu.

Vandali

Vandali su Germani, koji pripadaju istočnoj grupi germanskih naroda. Publije Kornelije Tacit navodi da su Vandali Silinzi prvotno naseljavali prostor između Labe i Visle. Za vrijeme Markomanskog rata (166.-181.) živjeli su u današnjoj Šleskoj koja po njim dobiva ime (Silinzi - Silesia). Oko 271. godine napali su Rimsko Carstvo, pa je car Aurelijan morao krenuti u rat protiv njih. Car Konstantin I. Veliki je 330. dodijelio zemlju u Panoniji na desnoj obali Dunava Vandalima Hastinzima. Iako su prihvatili arijansko krivovjerje, malen dio njih, među kojima i Stilihon, visoki dužnosnik na dvoru zapadnorimskog cara Honorija su bili pravovjerni katolici.
 
Ova oba Vandalska plemena su 406. godine iz Panonije krenuli preko Galije, koju su opustošili, u Španjolsku. Tijekom velikog rimskog rata protiv barbara u Hispaniji između 411 i 421 godine oba vandalska plemena i njihovi saveznici Alani trpe velike gubitke što će dovesti do ujedinjenja sva ta tri plemena (Vandali Silinzi, Vandali Hastinzi i Alani) u jedan Vandalski narod pod vladavinom dinastije Hastinga. Od tada pa do kraja postojanja njihove države službena titula njihovog kralja će biti kralj Vandala i Alana. 427. godine vandalski kralj je postao Gajzerik. On se 429. iskrcao u Africi sa 80000 vojnika, pretpostavlja se na poziv guvernera Bonifacija, no o ovom se pitanju još uvijek vode rasprave. 435. godine Vandali su sklopili mir s Rimljanima, ali ga je kralj 439. prekršio zauzevši i opljačkavši Kartagu, koja je od tada vandalska prijestolnica. Velika vandalska flota je pustošila obale oba carstva. 455. godine Vandali su dva tjedn pljačkali Rim, pa je tako ime tog naroda došlo na loš glas. Prema legendi Vandale je u pomoć pozvala zapadnorimska carica Eudokija, kako bi se osvetila caru Petroniju Maksimu, jer ju je, nakon što joj je ubio muža cara Valentinijana III., prisilio da s njim sklopi brak. Druga priča kaže da je Vandale papa Leon I Veliki uvjerio da se zadovolje pljačkom, a da grad i njegove stanovnike poštede pustošenja. Da li je papin utjecaj spasio Rim, još je predmet rasprave, no sigurno je da je Vandalima jedino plijen bio na pameti. Kasniji opisi ovog događaja bili su jako pretjerani.

462 godine Vandalska kraljevina je obuhvaćala Afriku, te otoke Siciliju, Sardiniju, Korziku, te Baleare. Ipak poput drugih germanskih država na rimskom tlu i vandalska država je ubrzo počela propadati zbog razlike u vjeri i narodu između Germana i Rimljana.

Vandali su se prema Rimljanima katolicima odnosili oštrije od drugih Germana. Biskupe je kralj Gajzerik kažnjavao smjenom s položaja, progonstvom, te smrću, a vjernike bi, ako bi bili državni dužnosnici dao smjeniti, te zaplijeniti njihovu imovinu. No kralj je svoje podanike katolike štitio dok god su njegovi odnosi s Carigradom bili prijateljski. Gajzerik je umro 477. godine, a prema načelu seniorata na vlast je došao najstariji član dinastije. Kralja je nasljedio njegov sin Hunerik (477 - 484). On je bio nesposoban vladar. U početku je štitio katolike bojeći se sukoba s Bizantom, no 482 je otpočeo žestoke progone. Njegov rođak kralj Guntamund (484 - 496) je obustavio progone i zaštitio katolike. Fanatični kralj Trasamund (496 - 523) je obnovio progone, ali oni nisu bili krvavi. Za vladavine Hilderika (523 - 530) ponovno je uspostavljena vjerska tolerancija, pa su se u Africi održavale i biskupske sinode. No takvoj se politici usprotivio kraljev rođak Gelimer, na čiju je stranu stala i crkva. Gelimer (530 - 534) je svrgnuo Hilderika i sam zavladao. Hilderik je 533. godine ubijen. Ubojstvo zakonitog kralja i Gelimerova uzurpacija dobro su došli Bizantu kao povod za rat. Bizantski vojskovođa Belizar se iskrcao u Africi i porazio Vandale. Afrika je postala bizantska provincija, a Gelimer je dobio velika imanja. Vandali su ubrzo nestali iz povijesti.

Maleni dio Vandala o kojem se govori u gornjem dijelu teksta, koji je bio pravovjeran, ne arijanski, u biti je pripadao ortodoksnoj kršćanskoj zajednici, a ne katolicima, koji onda i ne postoje. Dakle to su ortodoksni "nicejski" kršćani, koji su ujedno bili brojčano nadmoćniji nad arijancima.
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr