U mom dvorištu kasna jesen ušla je rano u zoru dok  su svi ukućani spavali. Ušla je potiho i obojila listove kvrgave loze. Listovi su šaputali sami sa sobom: »Stiže jesen, stiže jesen.« Lozu je obojila u zlatnocrvenu haljinu. Ona nikad nije bila prljava zato što su je jesenske kiše prale.

 

Poslije kiše sjajila se kao da je od čistog zlata. Kad dođe zima, dvorište će prekriti bijeli pokrivač, dobit će prelijepu, bijelu haljinu. Malo proljetnog sunca i svitanje nove zelene haljine, namirisane jutarnjom, proljetnom rosom veselit će nas. I naše ljeto sjajno je, suncem obasjava, a moja loza ne da da je sunce probije, a mene svojom hladovinom brani od njegovog ljetnog, jarkog sjaja.